Price stare skole 25. dio – My people

U ovim vremenima, kada, na zalost, imamo vise vremena tako i vise komuniciramo preko ovih drustvenih mreza i ostalih cuda. Naravno, ne da to nismo radili i prije, al’ sad je to bas intentzivirano. Intenzivirano… kako ja to zadam a? Fensi rijeci a? Pff.. Helem nejse, pricam tako sinoc sa par ljudi koje je citalo zadnji nastavak, ima dosta pitanja, vecina odgovora ima u prijasnjim dijelovima, neko nije znao da pisem ovo pa tek sad tabiri, neko mi dobaci neki detalj koji sam zaboravio sto nije cudno, dobar sam ja sa sjecnjem koliko je kuka. Ha ya. Zaista cijenim svako citanje, taman da je samo jedno, ali srecom ima raje koja cita, a primjetio sam (sto me jako raduje) dosta mladjih emceeva prati pisanje. Big up!

Da se razumijemo, pisao bih ovo svakako, isto ko sto i repam, ali je svakako lakse i zadovoljavajuce kad vidim da se price stare skole citaju. Pisao sam, doduse ne bas opsirno, o organizaciji mahalskih partija i onih nesto ozbiljnijih. Kao i sve sada, organizacije su na puno vecem nivou, pare su u igri i tako dalje i tako blize. Prvi znaci ozbiljnijih partija su poceli sa radio emisijom na radiju „Zid“ (spominjao sam to u dijelu „Radio“)
Partije kao sto su one odrzane u vec kultnom kinu „Radnik“, „Kinemi“ i u ostalim djelovima grada. U dijelu „Kino Radnik“ sam u par recenica opisao tu atmosferu ali ovdje cu opisati detaljnjije dogadjanja.

Nas trojica Irfan aka Big Chief, Senad aka Spy i vas pripovjedac uljecemo u kino, puni samopouzdanja, vjezbali smo za ovu priliku, dobro naucili tekst i sad ostaje da prvi put kao grupa zadamo zajednicki nastup. Prostor je trenutno ispunjen emceevima, brejkerima, rajterima… Tu upoznajemo Dj Ahmaad-a koji je dosao sa svojim bratom. Zajebancija, upoznavanje, neizostavno razmjenjivanje casopisa „Vibe“, „Source“, rijetkih cdeova, kaseta. Ljubomorni pogledi prate one koji su nekako nabavili siroke tole, dresove, dukserice „Fubu“,“Ecko“, „South Central“, „Mad Duck“,“ Carhart“, „New Era“… Nas trojica sa dresovima „Hoyas“, tole „ Crossby“, „North face“ jakne. Kacket „LA g.e.a.r“ i slicno. DJ vec pocinje sa zagrijavanjem, njemu je vec dobro, svoj vibe prenosi ostalim, pocinje skakanje, micanje, klimanje glavama dok se u coskovima citaju casopisi, prica, priprema za nastup. Ceha iz grupe System je donio neke cdeove francuskih repera, pa se i to zavrtilo u medjuvremenu. Ali, realno, sta god da se pustilo nama je bilo dobro, nas san se vec poceo da ispunjava na najbolji moguci nacin. Prilazi nam momak sa kacketom „Indians“ pomalo usplahiren. „-Ko ima instrumentale? Imate li vi vase? „Pita nas Fedja iz grupe System. „-Ako nemate imamo ih mi dosta, nea problema“ rece brat i pope se na binu kod deejey-a Irfan krenu za njim vadeci kasetu iz jednog od 300 dzepova iz sirokih tola govori „- Imamo brate, ali hvala ti.“ Bila je to kaseta sa samo jednom instrumentalom „Nothing but a g thang“ a to nam je bilo sasvim dovoljno. Dodaje deejayu kasetu, ovaj je stavlja sa strane i zapisuje na papir ime grupe. Jedna od scena koje necu nikad zaboraviti. Samo je Mirza aka DJ shadow (big up!) ostao na bini kao voditelj i polako je prozivao grupe da se pridruze na bini. Kada je isprozivao sve i kada smo se svi nasli na bini, dogovor ko ce kad nastupiti i silazimo sa bine u publiku da cekamo svoj red. Trese bas, prostorija se polako puni sa rajom, a mi nestrpljivo i nervozno cekamo svoj red gledajuci jedni druge i hrabreci se bacajuci petace i raznolike pozdrave koje smo kupili sa emisija koje su tada bile dostupne. Najveci i najkorisniji izvor bila je emisija „freestyle“ na VIVA televiziji. Svi ti spotovi koje su pustali bili su maksimalno upijani od vaseg pripovjedaca i njegove ekipe.

Dolazi red na nas. Nesto se pored mene samo skotrlja i skoci na binu. Senad je, dok smo se mi penjali normalno, napravio salto naprijed i tako se nasao na bini prvi. Odusevljenje raje i glasno odobravanje nas je zbunilo na prvu. Al samo na prvu. Irfan prilazi deejayu i govori mu ime grupe, ovaj vadi kasetu i stavlja je u dek. „Dolaze rime ispaljene ko iz automata, dosli su Juniorsi i na vasa kucaju vrata“ U neka doba, dj je ukinuo nasu instrumentalu i stavio neku svoju sa ploce. Strasno su mi nedostajali poslje u mojim solo nastupima, i ne mogu prezaliti sto nismo nastavili zajedno sva trojica ali tako je kako je. Imalo smo energiju koju sam jos samo vidio, bicu slobodan da kazem, u nasim nasljednicima, Kenanu aka Phat C i Amaru aka Emsho. Nadopunjavali smo se strasno, kao da smo 20 godina zajedno i nastupamo tako svaki dan. Raja je ekstra primila nas nastup i mi smo iskoristili to da nastupimo sa jos jednom pjesmom cime smo zavrsili za tu noc. Dok smo repali gledao sam prema raji, napravio se krug na kraju neki brejkeri su nam mahali i zadavali usput. Ludilo je dostiglo vrhunac. Emceevi su bili i izvodjaci i publika, i svi smo jedni drugima bili podrska cijelim tokom partije. Silazio sam sa bine uz pozdrave sa ostalim emceevima, brejkerima, rajterima, i svim koji su bili blize bini. Taj osjecaj necu zaboraviti dok sam ziv. Lebdio sam ko u snu, moj san se ostvario, pokazali smo sta znamo i pokazali smo to kako treba. Nastavili su se nastupi brejkera, mi smo ih pokusali oponasati, ali uz par polu-poteza jedino sto smo zaradili su modrice na koljenima.

Sreca nije bilo ljeto. Zavrsio se jos jedan party, izasli smo polako na zrak i svako svojim putem, ekipa se rastajala laganini. Razmjenjuju se brojevi telefona dogovaraju kafe, pive, nastupi i pedala. U tim vremenima dolazile su ekipe kako iz drugih dijelova grada, tako i iz drugih gradova. Te ekipe su se znalazile kako su znale i umjele da dodju na partiju. Ko je imao vozilo bio je glavni u raji tih godina. Ekipa iz Visokog Jump i Zo bile su na jednom od takvih partija u kinu „Radnik“. Brzo se dogovaramo da ih mi, tj jedini clan Juniors ekipe koji je imao vozacku ili sam mislio da ima, bio je nas brat Irfan aka Big Chief. To je vec bio update sto se tice naseg prevoza, jer smo kao sto sam pisao u ranijim dijelovima koristili tramvaje, trolejbuse, autobuse, a nerijetko i puno cesce sopstvene tabane. Natrpali smo se svi u njegov golf aka s paket, aka kec, aka masina samo takva i lagano putem Visokog. Zbijeni bukvalno ko u Indijskom autobusu u debelim jaknama bili smo ko stoka u kamionu, svaka jaca krivina je znacila naslanjanje na necija rebra, nogu, glavu. Jos ko je nosio kacket pa te opali onaj prednji dio u oko, dosta ti je za cijeli zivot. U autu vesela atmosfera, iz Irfinog auto kasetofona trese „Nothing but a G thing“ spomentua instrumentala koju smo imali i sa istom nastupili. Bacio se tu i neki fristajl ali s obzirom na guzvu u 16, nije se moglo disati a kamoli repati, brzo smo napustili tu ideju. Ne mozes bacit rep bez pola pluca okruzen debelim mont jaknama i sa 30 kila. Nisam se ni cuo kako treba a kamoli da izvodim nesto. Ubrzo sam usutio i gledao ispred sebe. Neko izvuce Rakimovu kasetu i nastikla se vesela atmosfera u vozilu na ostatak kilometara do Visokog.

Nekad iza ponoci neunistivi kec je stao ispred moje izgrade. Popravio sam kacket i sa osmjehom usao u haustor. (nastavlja se…)

Komentariši