Kontam sta cu pisati, kako da nastavim pricu, puno je stvari u toj sehari… Neki se ne sjecaju, neki se prave da ne znaju, neki ne zele da se sjecaju, neki nece da pricaju, mnogi nisu medju nama, mnoge ubija ili je ubila droga, neki su iza resetaka, neki se kriju da ne bi bili tamo. Ovo je za sve vas, a Boga mi I za mene. Ali prvo sluske na usi kao da se spremam na snimanje, mislim da cu poceti sa trakom Pete Rock & Deda – Everyman, pa dalje nek vrti. Jos da donesem meze da ne moram ustajati I idemo lagano, nisam dugo. Pozivam za svjedoke emsijeve, bitmejkere, djeejeve, brejkere, rajtere. Saraj’vo ustani ! Zahvalan sam Bogu sto mi je dao priliku da budem dio BH hiphop scene I da upoznam ljude koji su digli temelje. 2001/2 godine kod Duric Adnana a.k.a X Durr-a sam se prvi put susreo sa ozbiljnijim snimanjem. Mikrofon ” Shure” na pravom stalku, kompjuter, program za obradu vokala I tako dalje I tako blize. “Lolek I Bolek” je bila prva ozbiljnija traka koju sam snimio.
Prava shega je nastala kad su me pitali hocu li raditi bekove ili duplirat preko snimljenog, koliko cu versova, lajnova…pcki materina. Gledao sam ih u cudu, prvo sto nisam znao sta znaci pola tih termina, drugo sto me nije interesovalo to. To jest, nisu me interesovali ti detalji I finesse, hoce li mi se cuti vokal ovako ili onako…sve to mi je bilo nebitno ko semafor u GTA. Htio sam samo da repam, zeljan svega, sa energijom za 10 emcijeva spreman da zadam sirove rime tu I odmah. Nekad sam samo rekao da se upali mikrofon ja bi zadao svoje I to bi bila pjesma. Gotovo.
Znam da su mnogi ludili samnom, dodjem da snimim pjesmu, ponese me beat pocnem bacat slobodne rime da lete po kromu. Puno stvari u to vrijeme je nedostajalo, ali rima nikad nije, a sreca ni njihovog strpljenja samnom, mada nisam bio tezak sto se tice dijela kad se snimalo, nisam bez potrebe vracao neke stvari ako bas nisam morao. Velika vecina mojih ozbiljnijih snimanja su bila vezana za Sarajevsko naselje Dobrinju I ekipu koja je zivjela tamo. Big up ! Zahvaljujuci njima moje rime su otisle na veci nivo, nastupi vise nisu bili dovoljni. Prvo kod X Dur-a (beatmaker), pa redom kod Master-a (mc) , Rifle-a ( producent i beatmaker grupe SDA) Kasnije kod Ade Boss-a za pjesmu „Jebi ga“, gdje smo kombinovali mikrofon pricvrscen selotejpom na oklagiju , pa kod Phat C-a sa vec ozbiljnom opremom koja se i dan danas koristi, rame uz rame sa opremljenijim kucnim varijantama. Onda kod Mantika u Hazdicima, sa Sha, Ikonom, snimanja za BH HipHop mix tape vol.2, pa kod Zlaye u Youth House-u na Chwili, kod Pumeta skoro cijeli svoj album „Praznik u Sarajevu“.
U „Youth Hose“-u ulazimo u jednu prostoriju koja ima veliko staklo iza, najslicnija studiju ali bez neke ozbiljne izolacije, osim, naravno, zidova. Kula i Zlaya su mi osigurali neki, hajmo rec termin dovoljan da snimim nesto (ponovo na „Shure“ majk) Gleda me neki ciko, lik je konto da cu citati vijesti pa se zainteresovano namjestio iza stakla da cuje sta se to desava u svijetu. Kad sam sastavio prvo je i be, brat je blijed u licu nestao iz prostorije, pa smo pozurili da snimimo sto sam imao, da nam ne slozi nekog da nas izbaci iz zgrade. Bez obzira na opremu koju je u tom trenutku posjedovao domacin, kvalitetnih ideja i inprovizacije nikad nije nedostajalo.
Svi smo zivjeli ovo, nije bilo suplje, radilo se iskreno i svi su bili spremni u svakom trenutku da pomognu idejama, konkretnim prijedlozima. Obostrani respekt je, vjerujem, bila jedna od osnovnih stvari koja je nase jaranstvo i muziku vezala cvrsce od bilo cega. Cesto svima spomenem Zlaju (Rifle-a) , momka koji je mogao vokale snimljene na cackalici „izvuci“ do tog nivoa da se tesko mogla „osjetiti“ razlika izmedju nekog jaceg mikrofona i „plastike“ koju smo u vecini slucajeva imali. Vrlo rijetko, skoro nikad nisam isao ili bio sam na snimanjima. I tada, a sad pogotovu, bilo je repera koji bi najradije da budu sami na planeti, a ne u prostoriji kad snimaju. Ja ne. E sad, jel to zbog navike zato sto sam vazda bi okruzen sa rajom dok se snimalo pa i nisam znao drugacije ili nesto trece, ne znam. Ali znam da sam se vazda bolje osjecao u takvoj atmosferi, gdje je soba (citaj studio) vazda bila puna. Meni je to davalo ekstra inspiraciju, pogotovu u momentima kad se treba dopisati jos par lajni dok te haver za kompjuterom nestrpljivo gleda, cupka nogom, rukom, cekajuci da po stoti put pokrene snimanje. Za neke trake nije bilo potrebe za ponavljanjem, nekad se znalo desiti da snimimo iz jednog dijela odmah.
Nekad, naravno, samo jedan vers je znao trajati puno duze, a razlozi su bili svakojaki. Od nekontrolisanih napada smjeha, do toga da se ekipa na kaucu toliko zanese u neku pricu da sam nesvjesno znao „naculit“ usi da cujem sta pricaju dok bi haver-producent ludio. Ili bi cuo neku tvrdnju sa kojom se nisam slagao, pa sam prekidao snimanje da kazem sta mislim. Interesantno, nikad nisam prekidao snimanje zasto sto mi je pricanje smetalo, iako se hiljadu puta znalo desit da onaj koji je producirao traku znao luditi jer se u pozadini na vokalu cuje raja kako prica ko da sam snimao u tramvaju. Necu prezaliti toliko izgubljenih traka i sesija koje bi mogle da svjedoce o tim situacijama. Onda bi se konacno smirila ekipa na kaucu, mc za majkom, ptice na grani, ali onda bi haver-producent poludio i sve tako u krug. Tu su se „krale“ ideje, mogao sam nauciti od svakog neku fintu, neki fol, pogotovu od ekipe koja je znala produkciju, znala pravit beatove, pa sam i ja malo po malo, upoznavao taj svijet. Jer poslje naseg snimanja, sav posao je ostajao na haveru koji je to trebao da upakuje da bi licilo na nesto. U tom momentu on mora da se nosi ponovo sa ekipom na kaucu koja se sada pojacala sa emceem koji je zavrsio sa snimanjem, pa je sad mogao da palamudi sa ekipom i materijalom koji je trebao da producira. Nekad se znalo desiti da nas brat otjera iz sobe, ako je imao taj luksuz da mu nema brace/sestara, staraca, nane, dede… Nerijetko smo znali ostatak dana provesti u kuhinji ili drugoj sobi gdje smo pravili jos veci belaj, recimo prazneci domacinov frizider i tako dalje i tako blize. Nekad je to znalo prerasti u neplanirane derneke. Ako je ista bilo bolje od snimanja ili bar u ravni sa tim, to je bilo druzenje koje stalno potenciram kroz pisanje. Sad kad sjecanja polako dolaze na svoje, bas se sjebem kad se sjetim svih tih „gostovanja“ po dijelovima grada, putovanjima do Ilidze, Hadzica, Hrasnice, Gladnog polja… Trolejbusa, tramvaja od Dobrinje do Mejtasa, sa svojim ruksakom punim rima, olovaka, markera, kaseta, cdeova, vode…
(nastavlja se…)
