Kad se pocelo sa snimanjem spotova za „bh hiphop mixtape“ nisam ni sanjao da ce to biti tezak i mukotrpan posao.
Za sve ucesnike, a posebno za Kulu koji je kasnije radio produkciju.
A ispostavilo se da ce to biti deverli da se sve to realizuje onako kako smo to zamislili.
Bio sam svjedok Kulinom radu i nije mi bilo svjedno gledati to, a kamoli sastavljati,rezati,namjestati snimljeni materijal.
Ja bi od huje razbio i ekran i kuciste za manje od pola sata, ali to je bio jedan od ljudi sa najdebljim zivcima koje sam ja znao.
Nekad me je cak nervirala ta, za mene, nenormalna mirnoca i strpljivost, pa cesto nisam mogao dugo sjediti u toj prostoriji.
Ali u tome i jeste bila stvar.
Nismo svi bili za sve. To je bio skup raznih "zanimanja", i projekat koji je okupio bruku dj-eva,emceeva,crtaca i cega sve na jednom mjestu.
Za one uslove to je bila velika stvar. A kako stvari stoje za sada, tesko da ce takvu organizaciju,bar sto se tice slicnog projekta, neko uspjeti
ponoviti.
Iskreno, cisto sumnjam.
Lokacije su bile skoro po cjelom gradu, od grbavice,dobrinje pa do ilidze.
Vecinom smo isli svi, gdje god da se snimalo. Ipak je to bilo nesto sto nisi mogao doziviti svaki dan, tako da smo svi sretni tabanali dokle je i koliko je trebalo. A tabanalo se.
Puno puta pjeske, rijetko kad sa autom.
A i to si trebao bit pravo sretan da te zakaci. Ako ne, onda tramvaj ili, pogađate, taban fijaker.
Riven, sa pravo skupom kamerom nad kojom smo svi strepili i molili Boga da joj ne bude nesto, plus ostala ekipa.
Ja sam posebno imao suhu da ce past sa onog stalka koji mi je izgledao tako lohotan za medalju, zbog cega sam cjelo vrijeme cekao momenat kad ce se razbit.
Lokacije su se birale nasumicno, ili po zelji pojedinca ili grupe.
Sreca, niko nije imao neke posebno pretjerane zahtjeve za mjestom gdje ce snimati.
Posebno je bila sreca da je jos par ljudi odlucilo snimati na grbavici, tako da sam se mogao nekoliko puta ispaliti u kucu da nesto jedem.
Drugi put nisam imao srca da budem hinja, pa sam pozvao ekipu da uđu i da jedu i piju, nebili dosli sebi malo.
Moja nana, Rahmet joj dusi, ih je docekala sa rijecima „E duse moje jeste li gladni?“
Ko i svaka bosansko-hercegovacka nana, prva briga joj je bila da se gosti najedu i napiju.
Vjerujem da smo izgledali ko izbjeglice i protjerana lica onako umorni i iscrpljeni,pa bi nas i najgori dusman ponudio cokoladom u najmanju ruku.
Svi ostali bi nas prikljucili bez puno okljevanja na infuziju.
Poslje kratkog predaha nastavili smo dalje.
U međuvremenu je stigao i Kwonel, momak rođen u Tuzli, sa stalnim boravkom u Njemackoj, sto bi rekli, sa Frenkijem i Soulom također momcima iz Tuzle.
Tog momka sam posebno gotivio. Između ostalog zato sto nije dvolican, sto je raja samo takva, i sto je brat.
Jedan od rijetkih koji su zasluzili svaki respekt!
Zadesio se tu u BiH, pa je naletio usput da snimi svoj dio i usput da prisustvuje partiji koja je bila organizovana tu noc, a na kojoj smo zajedno nastupili.
O tome cu pricati nesto kasnije, a ako ne stignem, onda sigurno u dijelovima koji sljede.
On i Frenkie su svoje djelove također snimili na grbavici u prolazima ispred kojih su se nalazile garaze.
Lokacija je mozda izgledala dobro, ali je propuh vraco djecu iz petog u treci.
Znam da sam poslje toga drugi ili treci dan fasovo jaku prehladu, te sam bio van stroja 3-4 dana.
Ja sam svoj dio snimio u mom haustoru. Da budem precizniji, vecinu svog dijela sam snimio tu..
Ostatak u prolazu kod tzv sopinga. Dio u haustoru je bio na stepenicama.
Ne, nije bilo po uzoru na Nas-a, jednostavno mi je doslo da bi mogao snimiti tu i tako je i bilo.
Kamo srece da su i drugi izabrali zatvorenu varijantu.
Sha je snimala ispod mosta na Ilidzi, Despot je guzeljo po sinama…ja se zavuko u haustor.
Plus sto je cjeli dan padala naka sitna,uporna kisa, uz prilicno hladno vrijeme, iako je bio kraj aprila.
Dobro je da svi nismo zavrsili sa prehladom i toplomjerom u ustima.
Zanimljivo, nikom nije padalo na pamet da moli svoju raju i rođake da parkiraju svoja auta uzeta na lizing, pa da se sepuri po haubi i ispred auta, ko kakve kurave s autobuske stanice.
U to vrijeme je bilo nepisano pravilo „keep it real“, i jedna rijec koja je isto tako isla normalno uz sve sto smo radili. Rijec je bila: RESPEKT!
Nesto sto se podrazumjevalo.
U vrijeme kad mozes naruciti burek preko digitrona, ne pada mi na pamet da trosim vrijeme objasanjavajuci sta je to znaclio tad, sta znaci sad.
Bilo bi normalnije da se spot snimio u troli ili tramvaju, prirodnom okruzenju svih kokuza i obicne raje.
Nisam vidio neku satisfakciju da se slikam ispred mecke ili benge, a poslje snimanja odem kuci trolom.
Jednostavno nije islo.
Al da se vratimo na temu.
Princip snimanja je bio prilicno jednostavan. Gdje se nije moglo prici sa autom iz kojeg bi se pustila muzika, uzeo bi se mali mp3 player, pa slusalice u usi da cujes traku.
Onda samo otvaraj usta i masi rukama.
Mogu samo zamisliti Kulinu muku koji je to sve kasnije sastavljao i producirao.
Ali svi smo se prihvatili toga, povlacenje nije bila opcija.
Jedan od zanimljivijih momenata je bio kad je murija dosla da vidi sta to radimo.
Nedaleko je bilo leglo kriminalaca i raznoraznih prikaza iz nocnih mora svakog normalnog covjeka, ali naravno mi smo bili opasniji, zajebaniji za medalju.
Skup najgorih na zemlji u tom trenutku. Bas.
Uvijek sam tvrdio da imam ubistvene rime.
Al salu i guzicu na stranu.
Osim sto su mi usli u kadar, nisu se dugo zadrzavali kad su se uvjerili da mi „samo nabrajamo nesto“.
Otisli su svojim poslom. Negdje na kafu il hambas kod otrova.
Cak je taj upad sa patrolnim kolima ispao super cool ocam.
Nervirao sam se drama, jer mi je jedna slusalica ispadala svake po sekunde iz uha.
A kad se to sastavi sa svim vec pomenutim srkletima, onda nastane jedan veliki srklet koji te onemogucava da budes 100% koncentrisan na ono sto radis, pa makar to bilo i pishanje.
Nakon nekoliko ometanja, sto iznenađenog postara koji je stisnuo svoju torbu u strahu da mu je ne otmemo, jer je sigurno u jednom momentu pomislio da smo mu napravili ceku,do par komsija koji su prolazili znatizeljno gledajuci u nasem pravcu.
“Sta sine, opet REPUJETE?! Hajde neka, neka…da hoce onaj moj malo tako ko vi, a ne da pije…“ I da tuce zenu komsija, al haj nea veze.
I nakon par „ispadanja“ uspjeli smo sve snimiti vecinu kadrova u kratkom periodu.
Slusalicu sam nekako uspio da „ukrotim“, ali player je poceo da „preskace“ iz ko zna kojeg razloga, pa je dodatno komplikovao situaciju.
Al uz sve probleme, zajebancija nije stala ni minute, pa je nekad i Kula iznerviran morao prestati sa snimanjem, jer smo se mi previse smijali
da bi mogli nastaviti.
Bilo je i takvih momenata, kada smo bili previse neozbiljni za bilo sta smisleno,pa je covjek iskusno sacekao da se smirimo.
Dodje scena kad si ti ozbiljan, ali iza kamere Ikon pocne pravit face i onda malo fali da povuce i tebe.
Onda se smjeh prosiri kao virus i cjeli "set" se keberi ko na horsu.
A to je nekad znalo i da potraje, jer vecina nas i nije bila svjesna da je ovo ipak bio ozbiljan posao, bez obzira sto smo svi to radili iz ljubavi.
Ipak, uspjeli smo nekako provesti kraju snimanje.
Na Kulinu srecu, koji je polako poceo da gubi strpljenje iako ga je imao za izvoza.
Svi mi imamo granice strpljenja, jebaga.
Pratilo nas je i par crtaca koji su usput bacili koji tag sto za nas, sto za svoj cejf.
Jedan tag je cak prezivio do dan danas, a nalazi se odmah ispred mog ulaza.
Sacekali smo Kulu da snimi jos par kadrova solo, pa smo se polako poceli pakovati.
Naporan dan se polako, ali sigurno priblizavao kraju.
Kasnije smo se natrpali u auta i krenuli prema gradu da se i ta kafa/caj/mineralna popije na miru.
Putem je isao rezime cjelog dana i svega sto sto se dogodilo.
Svi su bili zadovoljni, a na kraju imali smo razloga jer se uradio „lavovski“ dio posla,ciji ce se efekat osjetiti tek kasnije.
Na kraju, jos se taj projekat vrti po YT, i po broju pregleda pored toga sto se „razvodnio“ silnim sheranjem, dokazuje da su raja prepoznala svu muku i trud koji su pratili ovo sve.
A kad neke stvari radis iz ljubavi, radis iz srca. Onda je nemoguce da to ne prođe neopazeno.
Poslje kafe/caja/mineralne bacili smo krug po gradu, a onda smo se dogovarali ko ce ostati sa nasim gostima.
Ja sam otisao kuci samo da se presvucem, pa sam se vratio zajedno sa ekipom jer se blizilo vrijeme partije u „Labirintu“.
A tamo je tek trebao da pocne dobar dernek i jedan za mene nezaboravan party.
Kako su me sove napale, to cu ipak morati da odlozim za sljedeci dio.
(nastavlja se…)
