Dakle…srednja umjetnicka…
Prvi dan.."silazim" s Vratnika vrti mi se u glavi neka rima koju ponavljam ko’ u bunilu da je ne zaboravim,dobio sam ludu zelju da stanem i iz ranca izvadim olovku al’ kume…jos se pucalo, pa da mi ne bi metak zajedno sa glavom odnio lajn..produzio sam dalje..kad dodjem pa cu onda s mirom.
Lezi,trci stani da prodje…osluskuj zvizduk granata…dosao sam konacno do skole.
Tamo se skupilo raje ko’ sarafa,ne znas ko pije ko placa.
U onoj masi shabana i shabanki, odjednom izroni glava mog rodjaka Senada!
Obradovah’ mu se ko piletini u lanc paketu,samo sto Senad nije bio za jelo, pa cak ni u grahu kao kost.
Uvijek smo imali svoje furke i kao mladji tako da smo se odmah nasli.
Kasnije upoznajem i najboljeg jarana Irfana.
Vremenom sam obojicu zarazio rimama,jer sam pisao kad sam god mogao, sto na tablama,sto po zidovima..gdje sam stigao.
I njih dvojica pocinju "zadavati" rime, pa smo se uvezali i oformili "Juniors Crime".
Postapalica je bila Juniors Crime since 1995, al’ mi se sad cini da je to vec bilo since 1979.
Helem nejse…
Snimamo…slicna rutina kao i na Vratniku, ali ovaj put puno vise ozbiljnije rime, ako nista.
Senad je negdje "iskopao" sintisajzer i time nasim rimama dodao "gangsta" zvuk.
Posto sam ja bio certificirana izbjeglica sa Grbavice,selio sam se cesto,pa sam tako pred kraj 94’ do 97 bio na Jezeru.
Za sve one koji ne znaju,sarajevsko naselje odmah ispod stare Breke.
Tu smo se cesto sastajali u smiraju rata. Jos uvijek se pucalo,jos uvijek su ginuli ljudi,tako da smo nekad znali "uhvatiti" tokom snimanja zvukove snajpera,granata,rafala..itd. Bilo je zanimljivo a u isti mah i jezivo.
A soba u kojoj sam ja boravio (kad nije jako granatiranje) bocno je zidom bila okrenuta prvoj liniji ka Pionirskoj dolini. Svi potrebni uslovi za jedan dobar dernek.
U momentima kada se sve poklapalo od dolaska struje do primirija,skupljali smo se kod mene da pokusamo nesto konkretno uraditi. Ako ne snimanje, onda da slusamo rap koji smo uspjeli „uloviti“ na malobrojnim radio stanicama noc prije.
Ko stara generacija sto je slusala ploce…samo sto smo mi slusali rap i udar granata u plocu…:)
90% slucajeva bila je to dobra zajebancija,tako da smo nekad samo snimali "radio emisije" i tako vracali traku da slusamo zajebancije i glupiranja.
Nasa skolska jaranica Enisa je dolazila par puta,i pridruzila se svojim vokalom nasim pjesmama. Bilo je zanimljivo.
Uz pomoc sintisajzera,mikrofona koji je dosao uz diktafon,mog Panasonic kasetofona koji je prosao sito i reseto,a vise reseto, snimali smo svoje pjesme.
Cura je bila maksimalno ozbiljna,i imala je zelju da to ispadne kako treba. Ali mi nismo. Kad smo ipak vidjeli da je odnio vrag salu,nekako smo se uozbiljili,ali je ostao onaj poznati snimak kad Senad pokusava ustimati zvuk na sintisajzeru,i udari jedan ton, a Irfan udari drugi,ja treci..
Senad : "Nemoj Irfane…"
Irfan : "Dobar je zvuk" (tin..tin!)
Ja : "Jao majko i meni se svidja" (tin..tin…tiiin!)
Irfan je jednom pitao : "Pa ljudi hocemo raditi sta?"
A Senad ga pogleda..: "Haj skini se" Hahaha.
Tako je to islo..jedan se smiri,drugi pocne. Ali niko nam nije mogao prebaciti nedostatak entuzijazma kojeg smo imali i za izvoz.
I bili smo sretni,koliko smo mogli biti u tim uslovima dok je zivot bukvalno visio o koncu.
Bili smo najbolji prijatelji,povezala nas je skola…muzika…
Nas stil je u pocetku a i kasnije bio zasnovan na nasim uzorima poput tribe called quest-a, njihove rodbine black sheep,de la soul,cru itd.. onaj layback,zajebancija nista strasno.
Kasnije kako su vremena i zahtjevala malo mracnije teme,socijale i slicno.
Imali smo mi dosta materijala, ali partije su bile jedini nacin da te neko cuje.
Bar za nas, i u nasem okruzenju.
Jos ljudi nisu bili tako povezani,a da budem iskren, malo ih je i bilo.
U ta vremena mogao si ih na prste jedne ruke nabrojati.
Ipak, ako se nije snimalo…to ni u kom slucaju nije znacilo da rap..da! da rap, u Sarajevu ne postoji! Bilo je tu dosta ljudi u drugim dijelovima grada koji su „devereali“ kao i mi, s tim da tada nije bilo interneta,pa samim tim ni msn-a,ni fejsbuka,ni mobitela pa da se svi okupimo ili bar cujemo jedni za druge. To ce tek doci na red u godinama koje sljede.
Ne govorim o ostalim elementima u to vrijeme, i ne zelim.
To ostavljam drugima koji su upuceniji od mene u ostale elemente hip hop-a.
Nasa imena su bila odredjena..moje je konacno evoluiralo od Johny u JohnnyDaMista,Senad se pretvorio u Spy-a, a Irfan u Big Chiefa-a.
O znacenjima imena, i kako su ih dobili… mnogo kasnije.
E sad imamo sve sto nam treba, osim solidnih uslova za rad a kasnije ce se ispostaviti da ih necemo ni imati,bar ne onako kako smo mi to zamisljali.
Sve se vecinom zadrzavalo na pomenutim snimanjima i naravno na rijetkim partijama koje su se znale organizovati.
Tadasnje partije su,bar meni,vazda bile zanimljive jer si svaku novu mogao upoznati nove ljude i iznenaditi se da ima jos ljudi koji vole i rade isto sto i ti…
O tome puno detaljnije u sljedecim nastavcima, jer nastojim neke stvari hronoloski sloziti koliko je to moguce.
Bio bi grijeh, a ne spomenuti "borbe" u srednjoj skoli protiv naseg jarana Ede i Nihada koji su oformili grupu "Kambodza trade".
Iako su oni malo vise vukli na drugi pravac, bilo je zanimljivo prepucavati se putem rima.
Nekad se znalo malo vise zanjeti, pa i zakaciti verbalno i fizicki ali nista strasno:-)
Nesto slicno desavanjima na Vratniku. U to vrijeme nije bilo hinja,picki raznih vrsta nesposobnih za ovo, pa im je internet dosao kao blagoslov da svoje frustracije ljece preko foruma i web stranica.
Ali,vratit cu se onom sto vrijedi spominjati.
Donosili smo svoje snimljene kasete da raja slusa,sto je pravo dobro prolazilo kod njih.
Cak i kod onih koje taj muzicki pravac nije ni „ublizu“ interesovao.
Valjda im je to bilo zanimljivo na neki nacin,kao naravno i nase oblacenje koje je za nasu srednju bilo i vise nego cudno.
Znali smo se oblaciti isto, ono ako jedan ima odredjen dres ostaloj dvojici je "pod moranje" da nadju isti. „Georgetown Hoyas“ je bio u modi,od kapa do dresova.
Sjecam se i crnih marama skoro preko ociju i onih "gangsterskih" sesira slicnih folovima iz run dmc-a. Crne fajerke su se mogle nekako uklopiti u sav taj izgled.
Senad je vise vukao na "esee" stil pa je bio pljunuti vato 
Mislim da smo u to vrijeme bili cudni ostalim, ili malo vise informisani.
Ili je to zato sto smo voljeli svaki djelic ove kulture, i imali smo malo vise "muda" da se oblacimo tako,naravno u skladu sa finansijskim mogucnostima koje su se povecale, jer je rat konacno stao i nastupile su godine mira i srece.
Tada su se vec cdeovi poceli probijati,ali mi smo isli kod jednog privatnika u staklenom gradu kada god bi skupili pare da nam sve to prebaci na kasete.
Iskoristavao je maksimalno shaban nasu „glad“ prema svemu sto ima veze sa hip hop-om.
Cijena je bila tada "ogromnih" 10 km,ipak ljubav prema hh bila je jaca,pa makar djelili jedan hambas i sok nas 3.
Od "naughty-a" do Buste, Lost boyz, preko Tribe called quest, CRU do Mobb Deep,EPMD-a…sve nasi uzori.
Desilo se vise puta da kuci dodjemo gladni,ali sretni jer u ruci je kaseta nekog od gore pomenutih emceeva i grupa. A to se tada nije moglo nicim zamjeniti. Nicim brate.
Gubili smo se na te zvukove,kasete su kruzile od ruke do ruke, i svi smo ih uspjeli gubiti, osim Irfana koji je neke sacuvao i dan danas. Cak sam i ja nedavno,dok sam trazio neke stare flajere i slike,nasao par kaseta prekrivenih debelom prasinom i iznenadjenim bubama i paukovima svih vrsta. Fakat,kasete su tada za nas predstavljale pravo blago.
Na neke je Senadov brat snimio narodnjake,jedva je izbjegao saku pravde.
Uobicajena rutina…kasetofon na rame, zadas "play" i u skolu!
Onda walkmani (ne,nije bilo discmana,mp3 folova i stvari koje ne znam ni izgovoriti) pa nabij zimi onu veliku kapu da se ne vide sluske da ih mozes na cas,kad nema nista zanimljivo….
A obicno,u 90% slucajeva nama nista i nije bilo zanimljivo u skoli. Kao i vecini normalne djece
Flomasteri… obavezno da "obiljezis" teritoriju a hvala Bogu, umjetnicka je bila kao stvorena za to,i to je bilo kao neko nepisano pravilo. Bacit nesto na svaki prazan dio na zidu…a takvih je u nasoj skoli bilo pravo malo.
Flomaster za baciti koji lajn na tablu,stol ili ormar…svejedno.
Bilo je cak i potpisivanja sa sprejom dok je prof u drugoj prostoriji. Pamtim dobro onaj "Mr.Johnny" posred zida,i sad se sjecam kako sam se sjebo kad sam to odradio jer bi
fakat trebalo bit ozbiljno lud i kratkovid da se ne vidi, ili jos gore bez cula mirisa (sprej je uzasno smrdio) a nas profesor nije ni okom trepnuo.
Ostali su trazili da im dam sprej da i oni bace nesto na zid,ali nestalo je boje. Mislim da su mi zamjerili po ljutitim pogledima koje su mi uputili. Ipak,to je bilo jace od mene.
Pa onda kratka furka reprezenta dolazila je sa stihovima :
"Problema nema,a zasto bi ga i bilo? / dobro dosao u umjetnicku, dom juniorsa,prizemlje… desno krilo"
Bolesno znam…
Mogu reci da smo bili i prvi sto se tice tog stila u nasoj srednjoj.
Do tada je SPU bila "leglo" rokera,metalaca i sl.
Desilo se nekoliko carki,i jedna tuca ali ipak nista ozbiljnije.
Bilo je tu jos par ljudi iz starije generacije koji su slusali hip hop,ali kod njih se sve to zavrsavalo na slusanju i pokojem potpisu na zidu.
Nista specijalno.
Vjerujem da je to bila generacija koja se kalila na Public Enemy-u i Run Dmc-u. Jednom sam cuo zanimljivu rasparavu od starne tih momaka.
Bila je to prepirka oko toga ko ima vise kaseta! Njihovi potpisi sirom naseg grada ostali su mi i dan danas u sjecanju. Ostalo mi je nepoznato jesu li nesto i snimali prije rata. Sve je moguce. Potpisi koji su „vukli“ na taj fol bili su posvuda.
Bilo ih je par na grbavici (NWA,RUN DMC,PUBLIC ENEMY) ali vremenom su iscezli. Respekt za tu ekipu!
Znao sam doci u skolu "normalno" obucen, i onda iz torbe obuci svoju opremu. Daaa kumee! Ne sjecam se toliko vremena provedenog na casu,koliko vremena van toga.
Nismo morali biti vani da ne budemo na nastavi.
Dosta ljudi se okupljalo na pauzama oko naseg malog kasetofona kojeg je Irfan donosio u skolu.
Bezboroj puta vracene pjesme,bezbrojno premotavanje npr. Ice t-a nekad je znalo uzrokovati pucanjem,zapetljavanjem kasete.
To je u to vrijeme bilo ravno katastrofi.
A sve nade smo polagali u baterije koje su izdrzavale sva nasa izivljavanja nad malim sivim kasetofonom.
I tu se bacao freestyle,ovaj puta dosta kvalitetniji od onih pocetnih na Vratniku,Jezeru…
Trafo boyz-e su zamjenili Juniorsi i ovaj put su bili ozbiljni kao srcani udar. Toliko smo bili uigran tim da nam fakat niko nista nije mogao.
Za instrumentale,za cist beat koristili smo staru tehniku. Trazili smo pjesme koje su na kraju isle bez vokala,pa smo to "stiklali" i tako dobivali "cist" instrumental.
Onda je Nihad donio diktafon u skolu. Mali kasetofon koji je imao i mikrofon! Koja sreca!
Te godine je obiljezio diktafon,a proslo ih je kroz nase ruke puno.
Nihad je zadao vec neke stvari koje je snimao preko "house of pain" beatova,takodjer
na isti fol. Ne znam ni sam broj koliko je puta Eazy E i njegov „It s on (Dr.Dre) 187'um Killa“ sa svojim pjesmama bio iskoristen kao neka podloga.
Jos na svom malom sintisajzeru imao je fol koji iskrivljuje glas. Snimis nesto (vrijeme snimanja je bilo ograniceno na 5-6 sekundi) i onda ubacis to.
To nas je toliko zaokupilo da smo znali ostati na hodnicima skole bacajuci freestylove,gubeci osjecaj za vrijeme.
Svjesno smo zrtvovali sate na casu,a i onako nas nije bilo briga.
(nastavlja se…)
