Poslje toga redovna okupljanja oko famozne trafo stanice ispred doma bila su neizbjezna. Sjecam se dobrih zajebancija i bacanja rima sa mojom rajom da sam na momente zaboravljao da je rat i da smo na tom dijelu bili prilicno izlozeni vatri majmuna sa brda.
Djelio nas je samo jedan red kuca od „cistog“ pogleda snajpera,pam-ova,pat-ova i kojekakvih oruzja koja su nas mogla satrat. Zaboravljali smo to cesto.
Pogotovu kad nase „mjesto“ obidje koja treba. Dobro ba,djevojka eto.
To nam je bila i vise nego dodatna motivacija da damo sve od sebe u krugu koji se napravio kad bi se bacale rime.
Tada je kasetofon i muzika iz istog bila prevelik luksuz, ili vise misaona imenica, tako da nam je ostao dobri stari beat box da zacini rime koje smo izbacivali puni sebe, dok preko oka pratimo reakcije malobrojnih djevojaka. A one…pa..ko zensko,nikad ne znas sta misli dok se onako smjeska.
Ali,nismo se dali zbuniti. Rime su bile ozbiljan posao. Previse ozbiljan da bi neko od nas zastao i uzvratio osmjeh treb..pardon dojevojkama koje su sve to pratile.
Tu sam upoznao jos raje s Vratnika,a koja je djelila istu ljubav prema hip hop-u.
Jedan od njih, Amar je imao pravo dobar stil u sastavljanju rima, koje su kao po pravilu bile pune shege, da ni on sam nekada nije mogao odrepat do kraja,dok su se ostali gusili od smjeha. Plus sto bi pravio neprirodno ozbiljnu facu dok bi sipao rime.
Dodatni detalj koji je samo pojacavao intenzitet naseg smjeha.
Tu je bila tabla i obruc, pa smo znali bacit i koju basketa.
Ma furali se na crnce da valja.
Pa eto, moze se reci da smo im bili i blizu. Nismo imali sta da jedemo, pa cak ni da se obucemo kako treba. Ali imali smo taj bjeg od stvarnosti ciju vrijednost tek sada vidim u pravom obliku. Tek sad vidim koliko uticaj je to imalo na nas i nase zivote. Bar na mene jest. Neki i nisu vise sa nama,rahmet im dusi i laka im zemlja. Kad god sam kasnije uzimao mikrofon bili su samnom u mislima. Vecinu nastupa sam posvetio njima.
To je nesto najmanje sto sam mogao uciniti za te momke. Nema rijeci da opisem koliko bi ih volio vidjet na nastupima sa mikrofonima u ruci, da opet vidim na licima onu srecu i ispunjenu dusu.
Kad god vidim Amara i jos par ljudi sjetim se svih tih zajebancija.
I njega sam onda upoznao sa Damirom,pa nasoj sreci nije bilo kraja kad bi se uspjeli okupiti i baciti koji lirik na kasetofon koji je trpio sve. Poceli smo i uvjezbavati neke pjesme da bi bili spremni za okupljanje ispred trafo stanice.
„Moj Mahire…mene ce ubit’ ova muzika“ znao bi govoriti dok bi se ceskao po glavi ozbiljan, ko da sjedimo u nekom studiju vrijednom milione maraka,dok bi Damir nestrpljivo govorio „Dajte ba…hajmo snimit,sad ce stari s linije…moramo po vodu“.
E upravo je tada meni dolazila inspiracija.
U redu za vodu,u redu za humanitarnu…u redu za hljeb. Ma,sve uredu. J
Pa se i nisam puno bunio kad bi dosao red na mene da idem u mjesnu zajednicu gdje se djelilo sve na kasiku.
Piso sam na cemu sam stigo. Sreca da je stari s linije donio nekih papira,doduse ispisanih,ali ne i s druge strane, pa su dobro dosli ko budali samar.
Uvijek sam nosio bar dva-tri lista sa sobom u slucaju da mi padne sta na pamet da mogu zapisati.
Jednom sam rimu napisao na karticu za hljeb koju sam ubacio u kutiju, pa su mi kasnije jedva dali hljeb,al to je vec druga prica J
Cesto se znalo desit da ne ponesem olovku,tako da sam morao ponavljati rimu dok ne bi dosao kuci.
Dodje neko pa te zaprica,a ti zaboravis rimu,pa se onda istersas na nesretnika koji te prekinuo.
Pisalo se i na onim obrascima crvenog krsta sto su se slali kao pisma koja su trebala da obnove pokidane veze. Nekad smo se znali i okrutno nasaliti na racun nekih poruka na radiju ili na tim listovima. Ali svi smo bili u istim govnima, tako da to i nije bilo nesto strasno.
Pa je nastala i ovakva moja rima :
„Slusam granate,pisem pismo i rastu mi sjede/ svi smo dobro i zdravo, sem rahmetli dede“
Skupljao sam ja,kao i svaka normalna djeca tada, granate,metke,gelere…ali mi je bilo draze svakako skupljat rime. Imale su puno jaci efekat nego oruzje.
Ubrzo se proculo za ova okupljanja tako da je krug raje koja se skupljala bio sve veci.
Bilo je tu nekad i novih ljudi koji bi bacali rime,ali vecina novopridoslih su odlucili da budu u „publici“.
Okupljanje ispred trafo stanice su mogle prekinuti samo dvije stvari.
Granatiranje ili dolazak struje.
U oba slucaja ulice bi tada postale sablasno prazne.
Osim toga,svaki dan i noc su bili rezervisani za nasa druzenja.
Flomaster je takodjer bio luksuz u tom vremenu,tako da smo imali dogovor cija rima toga dana bude „najbolja“ da je zapisemo na trafo.
Nesto kao „hall of fame“.
Neko je kasnije dodao,sumnjam na Mirzu, "Hala kod Fame".
Ipak,neostvarena zelja nam je bila da napravimo neki party ili nastup na krovu trafo stanice. Naravno, trafo je bio pun nasih potpisa i nakon dugo godina samo svratio maksuzije da vidim jel ista ostalo,ali sam se iznenadio kad sam vidio da nase stare stanice nema. Ustupila je mjesto manjoj i modernijoj.
Simbolika a? Ipak,potpisi na tom trafou ostali su duboko urezani u mom srcu.
I njen potpis takodjer. Potpis jedne generacije.
Dok zavrsavam ovaj dio, jedva gledam. Valja sutra u prvu aBd.
Ko da je juce bilo kad sam bio dijete i nosio siroko…sad idu kravata,cipe i sluzbeni osmjeh. Jebaga. Uskoro nastavljamo…
