beats by dre cheap

Price stare skole 17.dio - Ko je mc?

Kaze meni danas moj drug Amir "Jarane, ti mene ovim pricama bas bacas u depresiju!"
"Sto bolan?" zacuđeno upitah.
"Ama drug, tek sad vidim kako smo sretni bili"
Nasmijah se ovom iskrenom odgovoru.
I haj poslje par recenica (sreli se na ulici) i obecanje da ce mo "na kafu",raziđosmo se.
Svak svojim putem. Znamo i on i ja da ta kafa nece bit skoro.
Covjek radi ko crnac, ima zenu i dijete, nema vremena za sebe i svoje bliznje, a kamoli za tu famoznu kafu.
Ja nemam ni zene ni dijeteta, ali kako sam ponovo poceo da radim, dijelim "nedostatak vremena" sa vecinom.
Mada je i to suplja kako god okrenes. Ubio nas internet,fejsbuk,twiter i ostala cuda...
Ko da smo hirurzi pa nemamo kad ni da disemo, a kamoli da se sastavimo makar satak na kafi,soku, caju...
Na putu kucu razmisljam o toj njegovoj konsataciji. "Tek vidim kako smo sretni bili". Bas.
On je pripadnik one "stare garde", jedan od one ekipe s vratnika, koji je kao i vecina ostao "podrska", i nije nastavio (iako je mogao) dalje.
Nije svoje znanje podigao na "veci nivo".
A imao je materijala.
Sad on zali za vremenima o kojima se ja slomih kucajuci po ovom blogu.
Dobro, zalim i ja, sto je jedan od razloga za moje kucanje (citaj pisanje) ali kako on to napomenu, tako me baci u razmisljanje.
Nehotice mi je dao temu za nastavak prica, iako ih imam jos tonu koje cekaju da se "sloze" u mojoj glavi, ali vrijeme koje sam spomenuo maloprije, ne da da se sve realizuje na "papiru".

Pored tog zala za proslim vremenima, podsjetio me je na neke stvari koje sam i sam smetnuo s uma, i izgledao mi je prilicno sretan sto je nasao nesto sto sam zaboravio.
Cak i vise nego sretan, sudeci po njegovom izrazu lica.
Poceo me zajebavat da starim i da mi treba "Bilo-bil" il tako nesto, neka tableta za pamcenje, a ja sam se (opet) pozvao na vrijeme koje otezava da ti neke stvari ostanu u glavi.
Ali zna i on, da s obzirom na vremensku distancu, da ja pamtim puno toga.
Konacno se povukao, kada sam mu pomenuo par njegovih "nezgoda" vezanih za partije, a koje je on ocigledno zaboravio, il se pravio da jeste.
Taj isti Amir je bio covjek koji je freestyle imao u "malom prstu".
Momak kojeg sam upoznao ratne 92-e u Hrasnom, kada sam sa ostatkom porodice protjeran s grbavice.
I rijetkim situacijama kada bih poslje preseljenja na staru breku dolazio u hrasno, nekad 94-95, razmjenili bi koju rimu i zajebanciju.
Amir...stara skola.
Ima tome mjesec i nesto jace, kad me je maksuz nazvao da mi kaze koliko mu ove price znace i kako jedva ceka nastavak.
Ostali smo u prici skoro pa sat.
Priznajem, bio sam fakat obradovan cinjenicom da je odusevljen pisanjem, pogotovu sto je i sam dio istorije o kojoj pisem.
Kad on kaze da je dobro, onda mora biti dobro. I sreca moja, pa on nije jedini iz te "stare skole" koji ima isto misljenje.
Uvijek cu prije izabrati prazan list papira i olovku za pisanje, ali posluzit ce i ovaj "list" na ekranu i kursor koji ceka da pocnem.

Dođes kuci gladan,zedan,nikakav...al sretan.
Danas se snimilo nesto i sama ta cinjenica je bila dovoljna da se zaborave sve „muke“ tog dana.
U to vrijeme nije bilo kucnih studija na svakom koraku, a tako se potrefilo da sam uvijek morao prevalit dobar dio puta da snimim nesto.
Npr. do dobrinje,hrasnice, mejtasa...a kad si s grbavice, i u to vrijeme bez auta,bilo je prilicno udaljeno.
Naravno, tad ni kvalitet snimanja nije bio nesto posebno (zavisi od lokacije) ali bila je to jedina opcija bolja od plasticnih mikrofona i carapa preko istih.
A i toga je bilo naravno.
Nekad je cak znao biti bolji zvuk kad se snimio na „plastiku“ nego na jacu opremu,ali to je bilo tako zahvaljujuci ljudima kao sto je Zlaja (Rifle) koji je imao produkciju u malom prstu, a koji je izvlacio maksimum iz lose opreme.
To je bio izuzetak, a sve ostalo je bila patnja, gledajuci na vrijeme koje je iza nas.
A opet, s obzirom kako se prije „snimalo“, o cemu sam pisao na pocetku, ovo je bilo odlicno.
I pored svega toga, nije mi padalo na pamet da odustanem.
Zelja i volja da „zadas krom“ bila je puno jaca od udaljenosti,zeđi,gladi i svih propratnih belaja.
Logikom, kad vec vuces ranac mogao si vazda ubacit neki sendvic i flasu vode/soka u njega, ali bilo je bitno da se u njemu nalazi tona papira i 5-6 hemijskih i flomastera za svaki slucaj.
To je bila obavezna oprema bez koje se nije islo nigdje.

Ni u grad „onako“, ni na partije, ni na snimanja.
Ranac  je vazda bio na leđima bez obzira na situaciju.
Nije se jednom desilo da se rime pisu na licu mjesta uz tek izabran beat.
Koliko ta improvizacija nije valjala u nekim slucajevima, nekim je napravila pravo dobre pjesme i beatove. Tvrdim to, jer sam bio svjedok u bezbroj takvih slucajeva.
Ni nastupi nisu bili bez improvizacije koja je, da budem iskren, bila prije puno bolje iskoristena i odrađena nego u godinama koje su dolazile.
Ne pisem za ovaj danasnji period, jer na partije skoro pa i ne idem.
Ne zbog odluke vec zbog manjka slobodnog vremena, a iskreno sumnjam da bih cuo ono sto zelim ili ono sto sam slusao prije.
Realno takvu tvrdnju samo potkrepljuju danasnji audio i video zapisi koji me ne mogu ubjediti da je to sto slusam/gledam hip hop, a kamoli rap.
Cast izuzetcima, koji samo potvrđuju pravilo.
Cak se „najezim“ kad prave komparacije između prijasnjih izvođaca i sadasnjih.
To je nemoguce. Izvini pasa, ali stavljat mene i ljude meni slicne, sa ljudima koji u pjesmi sastave dva-tri lajna i ostalo im je „eeeee-aaaa-uuuuu“, je uvreda samo takva.
Imam pravo i cinove da odbijem takva poređenja. Zajebi to.
Naziv i titula MC je po meni stvar koja se treba zasluziti.
Sta znaci bit reper danas? Reper je i moj mali rođak od 8 godina.
Prije je fakat to bilo nezamislivo. Da kazes da ti neko pise tekstove (!) bila je sramota za medalju. Ali hajd, pa preko usta prevalit da si reper...i nekako.
Ali MC...Boze sacuvaj. Boze sacuvaj!
Bilo je i prije delegata koji su morali i spred i iza imena staviti MC da bi ljudi imali ideju o cemu prica, jer trake koje je on pravio nisu bile nizasta.

Kad je rijec o snimanju i tu se moglo prepoznati kakve su kvalitete jednog repera.
Snimanje iz 74 kanala!
Normalno je da nekada i sam beat zahtjeva da se to uradi, i nemam nista protiv toga cak naprotiv.!
Ali „sjeckati“ svaku, ama bas svaku pjesmu, nije bilo dobro,
Doci ce nastup brate, sta ces onda? Naravno da je bilo ljudi koji su mogli pokriti to.
Neki uz nadljudske napore i uz dobro „bekanje“, neki su jednostavno bili dobri, ali i to su bili izuzetci koji su se mogli nabrojati na prste jedne ruke.
Sta je sa ostalim?
Dok je snimanja i izbacivanja traka, sve je islo kako treba. Zasto nema pola ljudi koju su „obecavali“, koji su „razvaljivali“? Odgovor je jednostavan i surov.
Dođe dan nastupa uzivo.Tada su se „karijere“ zavrsavale.
U toj jednoj noci pojedinci su se suocavali sa istinom i jednom nepobitnom cinjenicom.
Pratili su ih u stopu, kako sam ja to nazvao, „sinteticki reperi“.
Dođu nesto da snime, maltretiraju te satima, traze savrsenstvo koje, usput, ne postizu.
Konacno zavrse traku, dođu na nastup, razrade gdje ce ko stajat, ko ce kad udahnut zrak i onda samo jedna greska je dovoljna da ih izbaci iz takta.
Puno puta sam to viđao i kod ljudi koji su svoj talenat ubili nebitnim stvarima.
Sta god neko rekao il pomislio, nije mi bilo svejedno gledajuci ih razocarane kako prebrzo odustaju zato sto se neke stvari nisu poklopile onako kako su oni htjeli.

Previse dobrih ( a i losih)  emceeva/repera sam gledao kako kace "mikrofon o klin", zato
sto stvari u određenom trenutku nisu isle kako treba.
Kasnije, nekima od gore spomenutih, frustracije su se manifestovale kroz pisanje kritika, drkanje krca po partijima i pricanjem suplje u koju su samo oni vjerovali, i mozda par budala oko njih.
Ali to je njihov problem koji moraju rjesiti sami. Mozda i jesu, ko zna. Koga briga.

Suprotno tome, upoznao sam dosta ljudi, sto pojedinaca sto grupa, koji, jednostavno nisu imali volje i prevelike zelje da sve sto znaju prenesu na krom, na binu.
Na zalost, veliki broj se nije odlucio da prenese znanje na veci nivo.
Vec sam spomenuo Amira.
Desavalo se da na nekoj kafi ili derneku, bace rime koje su ostavile, ne samo na mene vec i na ostalu raju, jak dojam.
Ali, bez obzira na to neki ljudi, iz ko zna kojih razloga, nisu isli dalje.
Zbog takvih i njima slicnih bilo je uzivanje prevaliti toliki put, ako nista da cujes dobre rime i bacis koju salu.

Najveca zajebancija je bila kad se snimalo kod Dure,kod Pumeta,Riflea...
Snimanje je uvijek islo u drugi plan u tim momentima.
Kod dure je snimanje pjesme „Lolek i Bolek“ bilo nezaboravno.
Tolika pozitivna energija nije mogla da ne utice na nas sve, i ko god poslusa pjesmu sigurno moze osjetiti tu zajebanciju na traci.
Kod svog prvog albuma „Rakovim koracima“, vecinu traka sam odradio kod Pumeta.
Intro je snimio Muha (DC) a ja poslje nisam mogao prici mikrofonu od smjeha,jer je DC imao bas inspiraciju da na intru najavi album sa svojih par lucidnih sala, zbog kojih niko od nas nije mogao da se vrati u ozbilju dovoljno jaku da nastavimo sa snimanjem.
Bar ne za jedno sat.
Dura bi vazda nesto jeo dok bi se snimalo.
Uvijek u rukama neki sendvic, ako ne sendvic onda jabuka,banana..samo nek se jede.
Mlađi brat Edo mu je bio lud za igricama, pa je prvo trebalo njega umoliti da se skloni s kompjutera da bi mi mogli raditi.
Srecom, brat je bio cool, cak je i podrzavao to sto radimo pa nam nikad nije pravio probleme.
Nekad, dok bi Dura pravio novi beat na licu mjesta, pa bi "zapeo" na nekom dijelu, trazeci bolju varijantu, trazeci sta da ubaci, Edo dobacivo "ma nemas ti pojma!".
To bi rezultiralo "bratskom raspravom" koja je znala nekad i da potraje, sto nama nije smetalo jer smo se i tad dobro zabavljali posmatrajuci to sve.
Svaki odlazak na snimanje,  gdje god je to bilo, znacio je automatski i dobru zajebanciju taj dan.
Bez izuzetka, svako snimanje je bila prica za sebe, i bezbroj anegdota koje su se automatski kacile za to.

Svakako smo imali cime ubijati vrijeme između snimanja.
Primjera radi, Pume je vazda imao tonu romana, tako da se moglo skratiti vrijeme dok neko drugi zavrsi svoj dio na traci.
Plus sto se vazda dobre muzike moglo razmjeniti. Spojis vazda dva dobra. Snimi traku i doneses kuci muzike.
Znao se bacit i freestyle, pa se sve to snimit i izbacit onako "sirovo".
Ne bas cesto, ali znalo se desit da se raja zaprica o svemu i svacemu, pa da se ne snimi nista taj dan.
Kad ti tako ekipa dođe, mozes halalit svu hranu i pice koje si imo u frizideru, ako si u tom trenutku sam u kuci.
Pustosenja te moze spasit samo ako su ti starci kuci, tad ne bi niko imao obraza da ti seta okolo i zaviruje u kuhinju,koliko god da je gladan.
Jos ako si imao kakav dobar kauc pored opreme, za sekundu bi se razbacali svi po njemu i unistili ti svaki komfor koji ti je ostao.
To sad zna Phat najbolje :)

Od ove price ogladnih, pa cu se lagano sa stolice premjestiti u kuhinju da vidim sta ima mota, a vi citajte ovo.

Nemoj da đaba pisem. :)

(nastavlja se...)



Price stare skole
http://pricestareskole.blogger.ba
26/04/2013 20:12