Price stare skole

"Back in the dayz when I knew rap would never die.."

02.01.2013.

Price stare skole 6.dio

Jos jednom Sretna nova 2013! Puno zdravlja i srece!

Zdravi i zivi i uz brdo brzi sto kazu stariji i iskusniji.
E sad, nemam pojma sto su ovo znali reci.

Valjda je nekad nekog medzed zaganjo “niz brdo” pa ovaj jedva osto ziv i tako ostala ova zanimljiva narodna.
Nadam se da ste se dobro odmorili, bacili dernek u krugu svojih voljenih ili nepoznatih,da vam je bilo dobro kako god i da ste spremni da u novoj godini date sve od sebe da bi je na kraju smatrali uspjesnom.

Bacili kuc sa flasama,plastikanerima,buradima i zazelili jedni drugima sve naj u novoj 2013.

Za svu raju koja radi naporno da zaradi svoju markicu da je moze potrosit za svoj cejf.

Za sve one koji se bore, zelim sve najbolje i puno zdravlja. Ostalo ce doci.

Bolesnim zelim sto prije da ozdrave, kokuzima da dodju do para.
Ali svima u prvom redu zelim ZDRAVLJE !

Pored svih ovih zelja, jedna jos uvijek “tinja” u meni.

A to je da se sva ova raja ponovo skupi na jednom mjestu u obliku jedne partije,pa da zadamo ko nekad. Koliko je to izvodljivo druga je prica, ali nije i nemoguce.

O tom po tom.

Puno raje mi je dalo podrsku za ove price i ovim putem im se ponovo zahvaljujem uz obecanje da cu dati sve od sebe da pisanje bude redovno i da ovaj blog bude “svjez”.

I meni je to u cilju, jer mi je zelja da prenesem sto vise stvari na “papir”.

Naravno, koliko mi obaveze budu to dozvoljavale.

Svakako posjetite nasu grupu na fb “Juniorz Familia 1995” gdje mozete naci sve informacije o novim projektima, baciti komentar na pjesme,spotove i na ovo moje pisanje. Bujrum u svakom slucaju.

Al da ne duljim, nego da nastavim sa pricom.

Samo da nadjem lulu...

 

1998-a godina.Drugo okupljanje u kinu “Radnik” je bilo jos zanimljivije.
Bilo je jos bolje organizovano i doslo je jos vise raje.

Preko mog starog upoznali smo se sa SFOR-ovcima koji su uredjivali casopis “Mirko” u svojoj bazi u Butimiru. Bili su pravo zainteresovani za nasu pricu,tako da smo ostali kod njih dobar satak. Mogli smo ostati cjeli dan i jos ne bi ni naceli sta smo sve imali da kazemo.
Dok je prica trajala, pozvali smo ih da dodju kao nasi gosti na party, a oni su to sa odusevljenjem prihvatili.
Bio sam, da upotrijebim jednu fensi rijec, pravo skeptican da ce se uopste pojaviti ali hajd.

Prije okupljanja isla je, sada vec redovna, emisija na radiju “Zid”.

Vec su isli pozivi za raju da dodje u sto vecem broju i da pokaze sta zna.

Ili da dodje kao publika i pruzi podrsku mladim reperima,brejkerima i dj-evima.

Tu noc je gostovala grupa “System” i atmosfera je bila ekstra.

U neka doba zavrtila se vec pomenuta pjesma “Revolucija hip hop-a” i islo se uzivo sa pozivima u program.

I onda je poceo belaj.

Puno se ljudi naslo uvrjedjeno s tom pjesmom.

Da budem precizniji, puno rokera,metalaca i pankera.

Tad se vodio taj neki, hajmo reci “tihi” rat izmedju “nasih” i “njihovih”.

Nerijetko je starija raja nosila makaze i kad god bi naletil na nekog nesretnika koji se oblacio makar slicno kao oni, ostajao bi bez duge kose.

Jednom smo mi u skoli zakuhali sa gore pomenutim,dosla starija raja da obavi svoj obred ali sve se zavrsilo dobro. Metalci su doveli svoju stariju ekipu i sve je bilo spremno za jedan kvalitetan okrsaj.

Razmjenilo se par saka i tabana, poletio koji roker kroz zrak do obliznjeg zida i to je to.
Moram reci da smo tad imali jaka ledja.

Dosao je Senadov brat sa svojom ekipom s Jezera. Vecina njih je bila u grupi “Double action”.

Sad su svi ozenjeni imaju djecu. Vidim par njih na utakmicama ali strogo porodicno.

Posao su zavrsili brze nego sto su uletili u skolu. Posutali su protivnike iako su ovi na kvarnjaka doveli jos raje.

Jedan se toliko prepao da se sakrio iza neki djevojaka koje su se tu zatekle,
Meni ga bilo zao i napravio sam se da ga nisam vidio.

Kasnije mi je bilo krivo,jer se prije toga kurcio za pricu al kasnije nas je zaobilazio u sirokom luku tako da nam vise nije bio zanimljiv.

U srednjoj nismo bili kurceviti previse, bar nismo prvi trazili belaj.

Belaj je trazio nas,al ko god bi krenuo dobio bi po nosu ili je na vrijeme bio upozoren da “ne cacka mecku”. Poslje toga par gurkanja ali nista strasno.

 

Al da se vratimo emisiji na radiju “Zid”.

Helem, ja se javljam u program kazem dobra stvar, i kako se mi ostali bas “vidimo” u pjesmi.

Uputili smo pozdrave jedni drugima,sjetili se proslog partija i razmjenili brojeve telefona uzivo u programu. To je bila greska. Dje ces davat svoj broj telefona tako, al gotovo bi.

U to vrijeme radio “Zid” je bio na vrhuncu. Dosta raje je slusalo,  popularnost “zida” bila je fakat velika.

Samo sto sam spustio slusalicu zvoni mi telefon.

Nepoznat glas u stilu “Vidjet ces ti za to...”, “Sta ce te vi reperi”... vako nako..
Upitan da se predstavi, lik je samo spustio slusalicu.

Zovem ponovo radio, i ponovo sam u programu.

Sad mi je to tako djetinjasto i glupo, ali reagovao sam valjda ko svaka “uzavrela” krv mojih godina.

Prozivam tog lika da dodje na dan partija ispred, ako ima nesto da kaze da rijesimo to oci u oci.

Naravno da niko nije dosao.

Nekako smo i prizeljkivali da dodje sa svojim “metalcima” kako smo mi to zamisljali, pa da razmjenimo koji stos.

Naravno, i bez toga su gubili “bitku” na ulicama.

Hip hop je uzimao maha, i sirio se takvom brzinom da smo i mi to jedva stizali.

 

Dosao je i dan partija.

 

Oko 18 smo vec bili dole.
Na probi zajebancija sa Cehom, Fedjom, Sehom.
Kasnije su dosli Alaga i Adnan.

Upoznajemo Jump-a i Zo-a. Momci su dosli cak iz Visokog da prisustvuju partiji.
Nastupili su i momci iz Hrasnice. Grupa se zvala “Xtreme”.

Dok je proba trajala druzenje se nastavilo uz listanje hip hop casopisa kao sto su "Source", "Wibe", "XXL" i tako dalje i tako blize.

Volio bih da se neko od njih javi i mozda me dopuni u nekim detaljima, ako ga sjecanje sluzi.

Tokom godina izgubili smo kontakt, iako smo isli i kod njih na jedan party na kojem smo bili gosti u Hrasnici.
Fedja (fearzone) imo je uzrecicu “isjecu te”.

Dok nismo skontali da to nije namjera vec postapalica bilo je malo napetosti.

Jer kad ti neko tako nesto kaze, normalno da ga drzis na oku i distanci.

Ovaj put smo mi donjeli kasetu sa svojim instrumentalama, tj. Irfo je donio original (!) kasetu sa "Nuthin' but a 'G' Thang” instrumentalom Dr.Dre-a.

Al sto je pustana dobra muzika to se ne zaboravlja.

Posebno mi je ostala Rakimova traka “New York” urezana u sjecanje.

Pod se tresao pod basom i stihovi koji su kidali prostor.

 

And mcs and graffiti artistes who use walls and subway trains for marquees

We go back to b-boys, breakdancing, breakbeats and it ll never cease and on that note ..We say peace“

 

Osim naravno Dj Ahmaad-a, set za moju dusu je mogao kasnije ponoviti samo Caminho.

Nasi SFOR-ovci su se pojavili na vrijeme, uredno plativsi karte i ljubazno odbijajuci da udju dzabalesku. Svaka cast.

Slikali su nas i „ubacili“ u jedan clanak.

To cuvam ko oci u glavi. Ispod slike su napisali pogresna imena,al nije bilo bitno.

Predpostavljam da su im neki kvarnjaci na pitanje kako se zovu momci koji su sad na bini, oni dali svoja. Bem ih u lobanje bezobrazne J

Ceha je baco kasnije neke rime na francuskom. Moram priznat da je odlicno zvucalo iako nisam razumio ni jednu rijec.

Kad smo mi dosli na red, Senad je napravio kolut naprijed i tako uletio na binu.

To je podgrijalo ionako dobru atmosferu.

Kontakt sa publikom bio je predobar, znali smo se nadopunjavati usred pjesme, dobacivat jedni drugima.

Pa se znalo desiti da, dok ide refren ili neki prostor gdje se moze ubacit koja „vanredna“ rima, prozove se neka osoba ili grupa prisutna.

 Ali ne u nekom negativnom kontekstu,tek stari „repovi“ i navika koja se vukla jos iz doba prepucavanja sa rimama na ulici. Svi ko jedan i svi za jednog jedan za sve. Ako je ovo bio san,nisam se zelio probuditi.

Poslje smo Jump-a i Zo-a odvukli u Visoko sa Irfinim bijelim golfom „kecom“.

Momci su nam bili zahvalni a nama je to bio jos jedan izgovor za landranje.

I to je bila pustolovina za sebe.

Od toga nastupa pa sve do danas nosim sa sobom flasu kisele vode.

Vidjeli ste vecinu emceeva kako u ruci nosa neku tekucinu u casama i flasama.

Za neke furka, da mogu posipat sebe i raju koja ih gleda, za mene cista potreba.
Cesto mi se na takvim manifestacijama susi grlo, tako da mi kisela dobro dodje da „podmazem“ glasnice.

Cesto smo se znali zajebavat zbog toga.

Johnnyu ne moras nista placati, samo mu nabavi gajbu kisele i sve udure.

Eh da...kad smo vec kod toga, odoh pokvasit grlo pa nastavljamo uskoro.

 

(nastavlja se)

 

29.12.2012.

Obavjestenje !

Poslje novogodisnjih praznika nastavljamo !

Sretna Nova godina i sve najbolje u votazi !

27.12.2012.

Price stare skole 5.dio - Kino "Radnik"

Eo sjeo da nastavim sto sam zapoceo.
Gledam ovaj snjeg sto pada, i kontam nevjerovatno kako lete te godine.

Neko ce rec : “-jel to morao snjeg past pa da skonta“, ili „ne lete samo tebi shaba...“
Al fakat brate, ko da je jucer bilo kad smo „landrali“ po gradu,skakali po raznim partijama,zivjeli punim plucima i imali hip hop 24 sata na pameti.

Napisao sam u tom periodu vise rima,nego za cjelu godinu skolskog gradiva.
Nije imalo gdje stat.
Samo je na svesci pisao predmet,a u njoj rime i crtezi na svakom milimetru slobodnog prostora na papiru.

Ni brige ni pameti sto neki kazu,al jebaga.

Dosta stvari mi nije bilo bitno u zivotu. Nisam se zamarao glupostima kao sada.
Nisam se pravdao nikome za svoje postupke.

Nisam se mucio da sebe predstavim ljudima u sto boljem svijetlu.
Za to sam imao papir i olovku. Kao sto i danas to radim.
Puno manje nego prije,ali ipak radim.

Ono sam sto jesam. Kao osoba i ono sto prenesem na traku.
Svako ko me zna ili ne zna, ima dvije mogucnosti.

Da slusa ono sto imam reci ili ne.
Da prihvati ono sto jesam ili ne prihvati. Jednostavno.
Sada sam stariji,jbga ne nosim siroko ni dukserice,ni kackete.

Neko me jednom pitao kad mislim „okacit mikrofon o klin“ s obzirom da su se promjenili prioriteti u zivotu. Od posla do nekih drugih obaveza,sto je tacno.

Nisam bas siguran ko je to bio,al se sjecam tog pitanja.
Ocigledno je to bio neko ko me ne poznaje bas dobro.

Al nosim igru u srcu i to ne mislim ostaviti nikad. Drzim se ko neki papak sto se uhvatio sarajevskog asfalta i ne popusta. Svi mi manje vise pamtimo jako sretne i (na zalost) jako tuzne stvari u zivotu.
Ovaj period o kome pricam je obiljezilo jednu generaciju i mene.

 

Nije ni cudo da mi je taj period ostao toliko urezan u pamcenje da se sjecam skoro svakog detalja vezanog za isti.

Tako se sjecam i prvog nastupa u kinu „Radnik“.

 

Mozda na tom nastupu i jos par njih nisam imao tremu. Uopste.
Predugo sam cekao „pravi“ nastup da bih bio nervozan ili sta vec.

Naravno da ih je bilo puno prije ovoga, ali ovaj je nekako bio bitan, nekako drugaciji i veci od ostalih.

A vec smo uvjezbali par pjesama tako da je sve proslo dobro.
Raja je ekstra reagovala, a mi smo bili zadovoljni i raspolozeni.

Pravo ozvucenje,pravi beatovi,bina....
Dozivili smo momenat koji smo toliko puta „pustali“ u nasim glavama.
Od Vratnika do Jezera...sanjali smo nastup pred „pravom“ publikom.
A sta je moglo biti bolje i idealnije od ovog? Sad i ovdje.

Poceli smo sa jos jednom pjesmom. Bili smo poneseni atmosferom.
Mozda ce zvucati kao klise,ali sve je bilo kao u nekom polu-snu.
Kao crtez, koji sam tolko puta crtao po sveskama i gdje sve ne, koji je ozivio.

Sa pravim likovima,sa ljudima koji dijele istu ljubav i istu strast...i koji te podrzavaju.

To ushicenje nikad nisam dozivio.
Bilo je poslje i puno bolje organizovanijih,posjecenijih,kvalitetnijih partija,ali taj osjecaj...takav intenzitet, nisam vise imao priliku da iskusim.

 

Tu noc se sjecam i nastupa „DaBlunt“ grupe. Alage i njegove ekipe.
Kasnije upoznajemo i Elvira (G-ex) koji je takodjer bio s njima.
Sad, kad se on njima pridruzio i jel bio s ekipom od pocetka,toga se fakat ne mogu sjetiti.
Kao sto sam vec napomenuo,iako je bilo prilicno popunjeno,jedni drugima smo bili publika.
Zavrsis nastup,sidjes dole i ostanes u prvim redovima ispred bine.
I dobro ti bude. Skaces ko lud, beat te ponese. Uzivas.
To je puno kasnije postala misaona imenica i obicaj koji je izumro.
Mnogima je to bilo „ispod casti“ da ostanu poslje svog nastupa, a kamoli da saslusaju drugog emceea sta ima rec.

Prije su raja slusala i ucestvovala u svakoj minuti.

Ako se neko i pretvarao da slusa,onda je morao biti pravo dobar glumac.
Ne znam jel se to danas promjenilio jer na partije ne idem odavno.
Nit imam vremena,a Boga mi ni neku preveliku zelju.
Ne idealiziram to vrijeme koje je bilo,ali ovo je cinjenica,fakat koji bas „bode“ u oci.

 

Upoznajemo dosta novih faca, razmjenjujemo iskustva,price i kontakte.
„Zovi ako bude gdje nastup“ cesta je bila recenica,vec sam rekao i zasto.

I tako, sa dovoljno upijenih utisaka do sljedeceg partija, izlazimo iz „Radnika“ uz dogovor da se opet vidimo na kafi, il ako se sretnemo negdje u gradu. A tesko je bilo da se fulimo.
U sljedecem nastavku pisat cu o dogadjajima na drugom partiju u "Radniku".

Vec su pocele pripreme za sljedeci i vec si imao „zdravu konkurenciju“ koja te je „tjerala“ da das sve od sebe.

Jedini nacin da te neko cuje je bio nastup.

Jedina opcija za snimanje (osima one nase primitivne gore spomenute) bila je da se ode u studio,a to je bilo preskupo kao sto je i danas.

Kasnije radio,puno kasnije tv (o nasem gostovanju na ntv99 pisat cu kasnije opsirnije)

Jednu od takvih opcija iskoristila je grupa System i snimila pjesmu „Revolucija hip hopa“.
Mnogi im zamjeraju zbog te trake.

 

Neki su smatrali da su nepotrebno ubacili lika koji je otpjevao refren u „narodnjackom“ stilu, neki su im prebacivali da su tog covjeka ubacili da bi „prebili“ racun za produkciju i snimanje pjesme. Inace, gore pomenuti je bio navodno vlasnik studija. I tako dalje i tako blize.
Momci su se snasli kako jesu,imali su pjesmu studijskog kvaliteta.
Vjerovatno je mozete "iskopati" na YouTube-u pa prosudite sami.

Bilo je raznih prica,u koje ne zelim da ulazim. Ne pravdam nikoga, ali u onom vremenu improvizacije radilo se sve kako bi se izborilo mjesto na mapi.
A moje misljenje je da su to mjesto momci iz grupe System itekako zasluzili.

Tada su imali „dubinu“ u nekim tekstovima koju necu godinama poslje naci u tekstovima drugih grupa i pojedinaca.

Kamo srece da su svi, ne samo oni, imali pristup profesionalnom studiju.
Kamo srece da su svi imali takvu mogucnost prezentacije.

Ne bi sada imali toliki broj izgubljenih pjesama, i ne bi zavisili od sjecenja i prasnjavih sehara i kaseta koje one tako ljubomorno cuvaju.

Zato sam sretan ko malo dijete kad nadjem takvu seharu,ili cujem price od „starih glava“.
Vjerujte, uzivam slusajuci neke stvari koje sam zaboravio ili jednostavno nisam prisustvovao nekim situacijama.
Ali eto to je i jedan od razloga zasto pisem ovo sve...

A sjecanja kad krenu naviru kao ovaj snjeg koji,cini mi se, ne misli stat...

(nastavlja se...)

25.12.2012.

Price stare skole 4.dio - Dolaze rime...

Nekad mi poso malo sjebe koncepciju da izvinete,pa zakasnim sa pisanjem.
Nadam se da razumijete,jer se trudim da pisem sto cesce i tacnije.
Jos jednom se izvinjavam na gramatickim greskama,ukoliko ih ima.
Nisu se svi skolovali i obrazovali bas u skolama kume.... :)

Dakle, cesto smo se znali mimioci u „Ferhadiji“ sa 3 momka koji su bili slicno obuceni.
Osim znatizeljnih pogleda i odmjeravanja nista se nije desavalo.
To je bila grupa „DaBlunt“. Alaga,Adnan (RZA) i Reso koje smo upoznali kasnije na partiju koji se odrzao u klubu „Kult“ ili bivsem kinu „Radnik“.
Vec tad smo znali da nas ima jos i odmah nam je bilo lakse :)
Prije nego sto je nekim shabanima hip hop postao moda i kako to oni vole reci „mainstream“,ljudi su nas gledali cudnije nego u „metalce“ i „pankere“.
`
Cak su i ovi „narodnjaci“ pokusali ismjati nas nacin oblacenja,ali to im je tesko polazilo za rukom. Pa im onda smjesno sto se mi pozdravljamo onim grljenjem...
Jest brate...to je ofirno a vi se ljubite i jedan drugog zovete „kume“. Na zalost,kasnije je to „kume“ preslo u naviku svima....jebi ga.

Oni su se mogli obuci za 10 km,a samo nase tole (recimo Carhartt) su bile 100 km. Jedna jakna „South Central“ u skenderiji je bila do 150 km, Ecko tole (original ne kupljene na Otoci) od 90 do 120 km. Fubu (dok je bio mjera) sa svojim majicama i tenama. Takodjer popularne i poluduboke „Nike“ tene. Tzv. „kosarkaske“.
Kasnije je dosao „And one“. Rijetki sretnici su se mogli pohvaliti „New era“ kapama...
Vec spomenuta marka „Georgetown Hoyas“ i njihove zimske kape.
Irfan je imao srecu da naleti na jednu original. Bila je dovoljno velika da se stave slusalice i onda kapa preko njih.
A i to sve ako si imao srece da imas para,imas srece da se takav jedan komad nadje u prodaji. U „staklenom gradu“ se nakad znalo naci par kacketa,ali i to bi „planulo“ isti dan kada bi se pojavilo u prodaji. Jednom smo prilicno brzo reagovali i vec drugi dan otisli da kupimo kackete,ali nam je prodavac rekao da je dolazio neki momak i uzeo „sva tri kacketa“ koja su bila izlozena.
E ako ovo cita nek zna zbog cega mu se stucalo cjeli dan.
I njegovoj familiji takodjer.

Takvo oblacenje je postala navika.

Nismo imali odjecu za neku drugu priliku,tako da sam ja prvi put u zivotu obukao odjelo za maturu. O cipelama,kosuljicama sminkicama da ne govorim.
Sva odjeca se sastojala iz dresova (hokejaskih,bejzbol,kosarkaskih),kacketa,pomenutih tola,dukserica po mogucnosti sto sirih.
Doslo je i jedno kratko vrijeme maskirnih uniformi uvucenih u cizme sa neizbjeznom maramom ala 2pac.
Za neutralnu odjecu smo smatrali dukserice i majice bez naslova.
I to je bilo za posebne prilike.
Kad se islo u familiju,kod tetke i nane koje bi zabrinuto vrtile glavom „sine moj kakav si to“.
Onda popularne siroke tole s tregerima. Spustis tregere da vise,kao da nije bilo dovoljno sto sve ionako visi na tebi.
Senad je imao dobru duksericu „Public Enemy“ proizvodjaca „Fruit of the loom“.
Promjenila je vlasnika bruku..i tako dalje,i tako blize.
Ipak tad su bila druga vremena,nekako se imalo vise para i cini mi se da bi radije ostao gladan, nego propustio da uzmem nesto od te odjece koja se indentificirala sa Hip Hop kulturom.
Sad bi te kombinacije mogao nabrajati cjeli dan,ali eto ovo su samo neke da sad ne trosim puno papira na to.

U to vrijeme tehno-dance-pop il kako god da se to zvalo je bio pravo popularan.
Mahir,na zalost moj imenjak, krao je sta je stigo sto se tice tekstova ionako stupidnih pjesama koje su bile na repertoaru.
Sto je najgore predstavljao se kao reper,sto je nama tad dizalo kosu na glavi. Haj sto ono sto je on radio nije imalo veze za repom/hiphopm, nego sto je on i vecina te raje uvrtila sebi u glavu da znaju sta rade.
Mislim,boli me cosak radi sta hoces, ali nazovi to svoje sranje pravim  imenom.

A to sigurno nije bio hip hop!
Na zalost,nije on bio jedini.
Jos veca zalost sto su takvi imali pristup muzickom studiju,tako da je vecina njihovih sranja ostala zauvijek na traci.
Kad samo pomislim na ljude kao sto su DaBlunt,System i bruka drugih sjebem se,jer znam koliko su mogli dati ovoj sceni da su tada imali pristup dobroj muzickoj produkciji.
Ali eto,necemo se baviti stvarima koje i ne zasluzuju da se spominju uopste.
Ipak,bilo je potrebno spomenuti ih radi boljeg razumjevanja tadasnjeg stanja.

Dolaze dani prejakih partija u Sarajevu.
Momci iz grupe System organizuju partije kod socijalnog,pored partija u kinu Radnik,popularnom Kultu,kasnije su to bili partiji u Kinemi,CDA,Kaktusu…
Bez obzira na to ko ih je organizovao bili su i vise nego dobro posjeceni.
I sto je bilo najzanimljivije,vecina te publike su bili i izvodjaci.
Od mc-a,brejkera do crtaca,djeeva…
A jos zanimljivije sto su se svi slagali.
Normalno da je bilo rivalstva, ali to rivalstvo te tjeralo da das sve od sebe.
Da budes bolji.
Nije bilo hejta. Ne u kolicinama kakvog ga imamo danas.
Ako si smatrao da si bolji u bilo cemu,to si mogao vrlo lako dokazati.
Manje se pricalo,vise radilo.
Radio emisija (Radio Zid) koju je vodio Ademir a.k.a "shadow", dogovaranja i upoznavanja preko te emisije bili su zila kucavica,i jedan sistem koji je spajao sve ostale grupe i pojedince okupljene oko hip hop-a.
Preko njih smo upoznali ljude iz grupe System, Cehu i Fedju, Alagu,Rzu, (da blunt) pa Mirzu, Kenana, Shtelu,Dj kuli haja,Kerima,Jump-a,Zo-a.Ahmeda (dj ahmaad) i njegovog brata.
Nasoj sreci nije bilo kraja. Toliko istomisljenika na jednom mjestu bila je nasa zelja!
Trudim se da ih sve nabrojim mada, izvinut ce mi, necu se opet moci sjetiti svih ljudi i grupa.
Sve to zbog mog kriticne memorije sto se tice imena.
Reci cu ti sta je bilo prije 10 godina za stolom,ko je imao sta na sebi...al imena...tesko pamtim,jos lakse zaboravljam :)

Jarane,fristajlalo se na ulazima u klubove prije i poslje partija.

Nije da to nisam i prije dozivio,ali ovo je vec bio veci nivo.
Brejkeri su repali,mcevi brejkali (ili bar pokusavali)
Kao sto sam i rekao, ovakvi skupovi su bili jedino mjesto gdje su raja mogla cuti za tebe,tako da se ulagao maksimalni trud da se predstavis u najboljem svjetlu. Ili u mraku.
U zavisnosti dali smo imali taj party osvjetljenje.
Prva proba,mislim ozbiljnija, u mom zivotu bila je u kinu "Radnik". Cuj proba.
Kako god to nekom zvucalo cudno,to nikad nisam volio, Ok provjeriti zvuk,koji ce se ionako promjeniti 6 puta. Ovdje pogotovo! Proba ti ne garantuje nista! Jos gore kad se pocnu dogovarati,e ja cu rec to pa ces ti. Kume budi covjek trenutka. Ne kazem da trebas improvizirati sve,ali ne budi rob nekog sistema.

Dosao si da pokazes sta znas,nek se kvalitetom zvuka bave ljudi koji su za to zaudzeni.
Kad se vec vrte.a vazda ih je bilo okolo,nek rade nesto.
Doduse,ne moze ni to svako, pa su mi neki polu-mcevi pokusali prebaciti tu improvizaciju jer istu nikad nisu mogli ostvariti.
Ali probe su u to vrijeme bile mjesto dobre zajebancije i spontanih fristajl takmicenja.
I tada je bilo mceva koji su bili bolji uzivo, nego na traci.
Oni su samo izbacivali rime bez obzira na beat i situaciju.
Haveru,prijatelju,beze... uzivao sam u tim momentima.
Mislim da to i nije bio takmicarski duh koliko zelja da pokazes sta znas,bez da uvrijedis nekoga ili ga pobjedis.

To nije bila bit.
Plus to jaranstvo bilo je na vrhu.
Mi smo na prvi party dosli bez ikakve matrice,pa nam je Ceha iz grupe System dao jedan cd sa instrumentalama i rekao da odaberemo.
Mislim da je to bio Spice one.
I proba pocinje..

"Dolaze rime ispaljene ko iz automata,dosli su juniorsi na vasa kucaju vrata…otvorite da vidim budale zeljne rata..."

(nastavlja se...)






22.12.2012.

Price stare skole 3.dio - Srednja umjetnicka

Dakle...srednja umjetnicka...

Prvi dan.."silazim" s Vratnika vrti mi se u glavi neka rima koju ponavljam ko' u bunilu da je ne zaboravim,dobio sam ludu zelju da stanem i iz ranca izvadim olovku al' kume...jos se pucalo, pa da mi ne bi metak zajedno sa glavom odnio lajn..produzio sam dalje..kad dodjem pa cu onda s mirom.
Lezi,trci stani da prodje...osluskuj zvizduk granata...dosao sam konacno do skole.
Tamo se skupilo raje ko' sarafa,ne znas ko pije ko placa.
U onoj masi shabana i shabanki, odjednom izroni glava mog rodjaka Senada!
Obradovah' mu se ko piletini u lanc paketu,samo sto Senad nije bio za jelo, pa cak ni u grahu kao kost.
Uvijek smo imali svoje furke i kao mladji tako da smo se odmah nasli.
Kasnije upoznajem i najboljeg jarana Irfana.
Vremenom sam obojicu zarazio rimama,jer sam pisao kad sam god mogao, sto na tablama,sto po zidovima..gdje sam stigao.
I njih dvojica pocinju "zadavati" rime, pa smo se uvezali i oformili "Juniors Crime".
Postapalica je bila Juniors Crime since 1995, al' mi se sad cini da je to vec bilo since 1979.

Helem nejse...

Snimamo...slicna rutina kao i na Vratniku, ali ovaj put puno vise ozbiljnije rime, ako nista.
Senad je negdje "iskopao" sintisajzer i time nasim rimama dodao "gangsta" zvuk.
Posto sam ja bio certificirana izbjeglica sa Grbavice,selio sam se cesto,pa sam tako pred kraj 94' do 97 bio na Jezeru.
Za sve one koji ne znaju,sarajevsko naselje odmah ispod stare Breke.
Tu smo se cesto sastajali u smiraju rata. Jos uvijek se pucalo,jos uvijek su ginuli ljudi,tako da smo nekad znali "uhvatiti" tokom snimanja zvukove snajpera,granata,rafala..itd. Bilo je zanimljivo a u isti mah i jezivo.
A soba u kojoj sam ja boravio (kad nije jako granatiranje) bocno je zidom bila okrenuta prvoj liniji ka Pionirskoj dolini. Svi potrebni uslovi za jedan dobar dernek.
U momentima kada se sve poklapalo od dolaska struje do primirija,skupljali smo se kod mene da pokusamo nesto konkretno uraditi. Ako ne snimanje, onda da slusamo rap koji smo uspjeli „uloviti“ na malobrojnim radio stanicama noc prije.
Ko stara generacija sto je slusala ploce...samo sto smo mi slusali rap i udar granata u plocu...:)

90% slucajeva bila je to dobra zajebancija,tako da smo nekad samo snimali "radio emisije" i tako vracali traku da slusamo zajebancije i glupiranja.
Nasa skolska jaranica Enisa je dolazila par puta,i pridruzila se svojim vokalom nasim pjesmama. Bilo je zanimljivo.
Uz pomoc sintisajzera,mikrofona koji je dosao uz diktafon,mog Panasonic kasetofona koji je prosao sito i reseto,a vise reseto, snimali smo svoje pjesme.
Cura je bila maksimalno ozbiljna,i imala je zelju da to ispadne kako treba. Ali mi nismo. Kad smo ipak vidjeli da je odnio vrag salu,nekako smo se uozbiljili,ali je ostao onaj poznati snimak kad Senad pokusava ustimati zvuk na sintisajzeru,i udari jedan ton, a Irfan udari drugi,ja treci..

Senad : "Nemoj Irfane..."
Irfan : "Dobar je zvuk" (tin..tin!)
Ja : "Jao majko i meni se svidja" (tin..tin...tiiin!)

Irfan je jednom pitao : "Pa ljudi hocemo raditi sta?"
A Senad ga pogleda..: "Haj skini se" Hahaha.

Tako je to islo..jedan se smiri,drugi pocne. Ali niko nam nije mogao prebaciti nedostatak entuzijazma kojeg smo imali i za izvoz.
I bili smo sretni,koliko smo mogli biti u tim uslovima dok je zivot bukvalno visio o koncu.
Bili smo najbolji prijatelji,povezala nas je skola...muzika...
Nas stil je u pocetku a i kasnije bio zasnovan na nasim uzorima poput tribe called quest-a, njihove rodbine black sheep,de la soul,cru itd.. onaj layback,zajebancija nista strasno.
Kasnije kako su vremena i zahtjevala malo mracnije teme,socijale i slicno.
Imali smo mi dosta materijala, ali partije su bile jedini nacin da te neko cuje.
Bar za nas, i u nasem okruzenju.
Jos ljudi nisu bili tako povezani,a da budem iskren, malo ih je i bilo.
U ta vremena mogao si ih na prste jedne ruke nabrojati.
Ipak, ako se nije snimalo...to ni u kom slucaju nije znacilo da rap..da! da rap, u Sarajevu ne postoji! Bilo je tu dosta ljudi u drugim dijelovima grada koji su „devereali“ kao i mi, s tim da tada nije bilo interneta,pa samim tim ni msn-a,ni fejsbuka,ni mobitela pa da se svi okupimo ili bar cujemo jedni za druge. To ce tek doci na red u godinama koje sljede.
Ne govorim o ostalim elementima u to vrijeme, i ne zelim.
To ostavljam drugima koji su upuceniji od mene u ostale elemente hip hop-a.

Nasa imena su bila odredjena..moje je konacno evoluiralo od Johny u JohnnyDaMista,Senad se pretvorio u Spy-a, a Irfan u Big Chiefa-a.
O znacenjima imena, i kako su ih dobili... mnogo kasnije.

E sad imamo sve sto nam treba, osim solidnih uslova za rad a kasnije ce se ispostaviti da ih necemo ni imati,bar ne onako kako smo mi to zamisljali.

Sve se vecinom zadrzavalo na pomenutim snimanjima i naravno na rijetkim partijama koje su se znale organizovati.
Tadasnje partije su,bar meni,vazda bile zanimljive jer si svaku novu mogao upoznati nove ljude i iznenaditi se da ima jos ljudi koji vole i rade isto sto i ti...
O tome puno detaljnije u sljedecim nastavcima, jer nastojim neke stvari hronoloski sloziti koliko je to moguce.
Bio bi grijeh, a ne spomenuti "borbe" u srednjoj skoli protiv naseg jarana Ede i Nihada koji su oformili grupu "Kambodza trade".
Iako su oni malo vise vukli na drugi pravac, bilo je zanimljivo prepucavati se putem rima.
Nekad se znalo malo vise zanjeti, pa i zakaciti verbalno i fizicki ali nista strasno:-)
Nesto slicno desavanjima na Vratniku. U to vrijeme nije bilo hinja,picki raznih vrsta nesposobnih za ovo, pa im je internet dosao kao blagoslov da svoje frustracije ljece preko foruma i web stranica.
Ali,vratit cu se onom sto vrijedi spominjati.
Donosili smo svoje snimljene kasete da raja slusa,sto je pravo dobro prolazilo kod njih.
Cak i kod onih koje taj muzicki pravac nije ni „ublizu“ interesovao.
Valjda im je to bilo zanimljivo na neki nacin,kao naravno i nase oblacenje koje je za nasu srednju bilo i vise nego cudno.

Znali smo se oblaciti isto, ono ako jedan ima odredjen dres ostaloj dvojici je "pod moranje" da nadju isti. „Georgetown Hoyas“ je bio u modi,od kapa do dresova.
Sjecam se i crnih marama skoro preko ociju i onih "gangsterskih" sesira slicnih folovima iz run dmc-a. Crne fajerke su se mogle nekako uklopiti u sav taj izgled.
Senad je vise vukao na "esee" stil pa je bio pljunuti vato
Mislim da smo u to vrijeme bili cudni ostalim, ili malo vise informisani.
Ili je to zato sto smo voljeli svaki djelic ove kulture, i imali smo malo vise "muda" da se oblacimo tako,naravno u skladu sa finansijskim mogucnostima koje su se povecale, jer je rat konacno stao i nastupile su godine mira i srece.

Tada su se vec cdeovi poceli probijati,ali mi smo isli kod jednog privatnika u staklenom gradu kada god bi skupili pare da nam sve to prebaci na kasete.
Iskoristavao je maksimalno shaban nasu „glad“ prema svemu sto ima veze sa hip hop-om.
Cijena je bila tada "ogromnih" 10 km,ipak ljubav prema hh bila je jaca,pa makar djelili jedan hambas i sok nas 3.
Od "naughty-a" do Buste, Lost boyz, preko Tribe called quest, CRU do Mobb Deep,EPMD-a...sve nasi uzori.
Desilo se vise puta da kuci dodjemo gladni,ali sretni jer u ruci je kaseta nekog od gore pomenutih emceeva i grupa. A to se tada nije moglo nicim zamjeniti. Nicim brate.
Gubili smo se na te zvukove,kasete su kruzile od ruke do ruke, i svi smo ih uspjeli gubiti, osim Irfana koji je neke sacuvao i dan danas. Cak sam i ja nedavno,dok sam trazio neke stare flajere i slike,nasao par kaseta prekrivenih debelom prasinom i iznenadjenim bubama i paukovima svih vrsta. Fakat,kasete su tada za nas predstavljale pravo blago.
Na neke je Senadov brat snimio narodnjake,jedva je izbjegao saku pravde.

Uobicajena rutina...kasetofon na rame, zadas "play" i u skolu!

Onda walkmani (ne,nije bilo discmana,mp3 folova i stvari koje ne znam ni izgovoriti) pa nabij zimi onu veliku kapu da se ne vide sluske da ih mozes na cas,kad nema nista zanimljivo....
A obicno,u 90% slucajeva nama nista i nije bilo zanimljivo u skoli. Kao i vecini normalne djece
Flomasteri... obavezno da "obiljezis" teritoriju a hvala Bogu, umjetnicka je bila kao stvorena za to,i to je bilo kao neko nepisano pravilo. Bacit nesto na svaki prazan dio na zidu...a takvih je u nasoj skoli bilo pravo malo.
Flomaster za baciti koji lajn na tablu,stol ili ormar...svejedno.
Bilo je cak i potpisivanja sa sprejom dok je prof u drugoj prostoriji. Pamtim dobro onaj "Mr.Johnny" posred zida,i sad se sjecam kako sam se sjebo kad sam to odradio jer bi
fakat trebalo bit ozbiljno lud i kratkovid da se ne vidi, ili jos gore bez cula mirisa (sprej je uzasno smrdio) a nas profesor nije ni okom trepnuo.
Ostali su trazili da im dam sprej da i oni bace nesto na zid,ali nestalo je boje. Mislim da su mi zamjerili po ljutitim pogledima koje su mi uputili. Ipak,to je bilo jace od mene.
Pa onda kratka furka reprezenta dolazila je sa stihovima :

"Problema nema,a zasto bi ga i bilo? / dobro dosao u umjetnicku, dom juniorsa,prizemlje... desno krilo"
Bolesno znam...

Mogu reci da smo bili i prvi sto se tice tog stila u nasoj srednjoj.
Do tada je SPU bila "leglo" rokera,metalaca i sl.
Desilo se nekoliko carki,i jedna tuca ali ipak nista ozbiljnije.
Bilo je tu jos par ljudi iz starije generacije koji su slusali hip hop,ali kod njih se sve to zavrsavalo na slusanju i pokojem  potpisu na zidu.
Nista specijalno.
Vjerujem da je to bila generacija koja se kalila na Public Enemy-u i Run Dmc-u. Jednom sam cuo zanimljivu rasparavu od starne tih momaka.
Bila je to prepirka oko toga ko ima vise kaseta! Njihovi potpisi sirom naseg grada ostali su mi i dan danas u sjecanju. Ostalo mi je nepoznato jesu li nesto i snimali prije rata. Sve je moguce. Potpisi koji su „vukli“ na taj fol bili su posvuda.
Bilo ih je par na grbavici (NWA,RUN DMC,PUBLIC ENEMY) ali vremenom su iscezli. Respekt za tu ekipu!

Znao sam doci u skolu "normalno" obucen, i onda iz torbe obuci svoju opremu. Daaa kumee! Ne sjecam se toliko vremena provedenog na casu,koliko vremena van toga.
Nismo morali biti vani da ne budemo na nastavi.
Dosta ljudi se okupljalo na pauzama oko naseg malog kasetofona kojeg je Irfan donosio u skolu.
Bezboroj puta vracene pjesme,bezbrojno premotavanje npr. Ice t-a nekad je znalo uzrokovati pucanjem,zapetljavanjem kasete.
To je u to vrijeme bilo ravno katastrofi.
A sve nade smo polagali u baterije koje su izdrzavale sva nasa izivljavanja nad malim sivim kasetofonom.
I tu se bacao freestyle,ovaj puta dosta kvalitetniji od onih pocetnih na Vratniku,Jezeru...
Trafo boyz-e su zamjenili Juniorsi i ovaj put su bili ozbiljni kao srcani udar. Toliko smo bili uigran tim da nam fakat niko nista nije mogao.
Za instrumentale,za cist beat koristili smo staru tehniku. Trazili smo pjesme koje su na kraju isle bez vokala,pa smo to "stiklali" i tako dobivali "cist" instrumental.
Onda je Nihad donio diktafon u skolu. Mali kasetofon koji je imao i mikrofon! Koja sreca!
Te godine je obiljezio diktafon,a proslo ih je kroz nase ruke puno.
Nihad je zadao vec neke stvari koje je snimao preko "house of pain" beatova,takodjer
na isti fol. Ne znam ni sam broj koliko je puta Eazy E i njegov „It s on (Dr.Dre) 187'um Killa“ sa svojim pjesmama bio iskoristen kao neka podloga.
Jos na svom malom sintisajzeru imao je fol koji iskrivljuje glas. Snimis nesto (vrijeme snimanja je bilo ograniceno na 5-6 sekundi) i onda ubacis to.
To nas je toliko zaokupilo da smo znali ostati na hodnicima skole bacajuci freestylove,gubeci osjecaj za vrijeme.
Svjesno smo zrtvovali sate na casu,a i onako nas nije bilo briga.

(nastavlja se...)

21.12.2012.

Price stare skole 2.dio - Raja s Vratnika

Poslje toga redovna okupljanja oko famozne trafo stanice ispred doma bila su neizbjezna. Sjecam se dobrih zajebancija i bacanja rima sa mojom rajom da sam na momente zaboravljao da je rat i da smo na tom dijelu bili prilicno izlozeni vatri majmuna sa brda.
Djelio nas je samo jedan red kuca od „cistog“ pogleda snajpera,pam-ova,pat-ova i kojekakvih oruzja koja su nas mogla satrat. Zaboravljali smo to cesto.
Pogotovu kad nase „mjesto“ obidje koja treba. Dobro ba,djevojka eto.
To nam je bila i vise nego dodatna motivacija da damo sve od sebe u krugu koji se napravio kad bi se bacale rime.
Tada je kasetofon i muzika iz istog bila prevelik luksuz, ili vise misaona imenica, tako da nam je ostao dobri stari beat box da zacini rime koje smo izbacivali puni sebe, dok preko oka pratimo reakcije malobrojnih djevojaka. A one...pa..ko zensko,nikad ne znas sta misli dok se onako smjeska.
Ali,nismo se dali zbuniti. Rime su bile ozbiljan posao. Previse ozbiljan da bi neko od nas zastao i uzvratio osmjeh treb..pardon dojevojkama koje su sve to pratile.
Tu sam upoznao jos raje s Vratnika,a koja je djelila istu ljubav prema hip hop-u.
Jedan od njih, Amar je imao pravo dobar stil u sastavljanju rima, koje su kao po pravilu bile pune shege, da ni on sam nekada nije mogao odrepat do kraja,dok su se ostali gusili od smjeha. Plus sto bi pravio neprirodno ozbiljnu facu dok bi sipao rime.

Dodatni detalj koji je samo pojacavao intenzitet naseg smjeha.

Tu je bila tabla i obruc, pa smo znali bacit i koju basketa.
Ma furali se na crnce da valja.

Pa eto, moze se reci da smo im bili i blizu. Nismo imali sta da jedemo, pa cak ni da se obucemo kako treba. Ali imali smo taj bjeg od stvarnosti ciju vrijednost tek sada vidim u pravom obliku. Tek sad vidim koliko uticaj je to imalo na nas i nase zivote. Bar na mene jest. Neki i nisu vise sa nama,rahmet im dusi i laka im zemlja. Kad god sam kasnije uzimao mikrofon bili su samnom u mislima. Vecinu nastupa sam posvetio njima.  
To je nesto najmanje sto sam mogao uciniti za te momke. Nema rijeci da opisem koliko bi ih volio vidjet na nastupima sa mikrofonima u ruci, da opet vidim na licima onu srecu i ispunjenu dusu.
Kad god vidim Amara i jos par ljudi sjetim se svih tih zajebancija.

 

Kolko je puta znao doci kod mene da napisemo koju rimu na papir,pa znao ostat jer nije mogao kuci nazad od granatiranja.
I njega sam onda upoznao sa Damirom,pa nasoj sreci nije bilo kraja kad bi se uspjeli okupiti i baciti koji lirik na kasetofon koji je trpio sve. Poceli smo i uvjezbavati neke pjesme da bi bili spremni za okupljanje ispred trafo stanice.

„Moj Mahire...mene ce ubit' ova muzika“ znao bi govoriti dok bi se ceskao po glavi ozbiljan, ko da sjedimo u nekom studiju vrijednom milione maraka,dok bi Damir nestrpljivo govorio „Dajte ba...hajmo snimit,sad ce stari s linije...moramo po vodu“.

E upravo je tada meni dolazila inspiracija.

U redu za vodu,u redu za humanitarnu...u redu za hljeb. Ma,sve uredu. J

Pa se i nisam puno bunio kad bi dosao red na mene da idem u mjesnu zajednicu gdje se djelilo sve na kasiku.
Piso sam na cemu sam stigo. Sreca da je stari s linije donio nekih papira,doduse ispisanih,ali ne i s druge strane, pa su dobro dosli ko budali samar.
Uvijek sam nosio bar dva-tri lista sa sobom u slucaju da mi padne sta na pamet da mogu zapisati.
Jednom sam rimu napisao na karticu za hljeb koju sam ubacio u kutiju, pa su mi kasnije jedva dali hljeb,al to je vec druga prica
J

Cesto se znalo desit da ne ponesem olovku,tako da sam morao ponavljati rimu dok ne bi dosao kuci.
Dodje neko pa te zaprica,a ti zaboravis rimu,pa se onda istersas na nesretnika koji te prekinuo.
Pisalo se i na onim obrascima crvenog krsta sto su se slali kao pisma koja su trebala da obnove pokidane veze. Nekad smo se znali i okrutno nasaliti na racun nekih poruka na radiju ili na tim listovima. Ali svi smo bili u istim govnima, tako da to i nije bilo nesto strasno.

 Pa je nastala i ovakva moja rima :
„Slusam granate,pisem pismo i rastu mi sjede/ svi smo dobro i zdravo, sem rahmetli dede“

Skupljao sam ja,kao i svaka normalna djeca tada, granate,metke,gelere...ali mi je bilo draze svakako skupljat rime. Imale su puno jaci efekat nego oruzje.

Ubrzo se proculo za ova okupljanja tako da je krug raje koja se skupljala bio sve veci.
Bilo je tu nekad i novih ljudi koji bi bacali rime,ali vecina novopridoslih su odlucili da budu u „publici“.
Okupljanje ispred trafo stanice su mogle prekinuti samo dvije stvari.
Granatiranje ili dolazak struje.
U oba slucaja ulice bi tada postale sablasno prazne.
Osim toga,svaki dan i noc su bili rezervisani za nasa druzenja.
Flomaster je takodjer bio luksuz u tom vremenu,tako da smo imali dogovor cija rima toga dana bude „najbolja“ da je zapisemo na trafo.

Nesto kao „hall of fame“.
Neko je kasnije dodao,sumnjam na Mirzu, "Hala kod Fame".

Ipak,neostvarena zelja nam je bila da napravimo neki party ili nastup na krovu trafo stanice. Naravno, trafo je bio pun nasih potpisa i nakon dugo godina samo svratio maksuzije da vidim jel ista ostalo,ali sam se iznenadio kad sam vidio da nase stare stanice nema. Ustupila je mjesto manjoj i modernijoj.
Simbolika a? Ipak,potpisi na tom trafou ostali su duboko urezani u mom srcu.
I njen potpis takodjer. Potpis jedne generacije.
Dok zavrsavam ovaj dio, jedva gledam. Valja sutra u prvu aBd.
Ko da je juce bilo kad sam bio dijete i nosio siroko...sad idu kravata,cipe i sluzbeni osmjeh. Jebaga. Uskoro nastavljamo...


 

 

 

20.12.2012.

Price stare skole 1.dio

Necu dosadjivati puno,ali nastojat cu da sto vise detalja napisem ovdje,naravno koliko mi to moje pamcenje bude dozvoljavalo. Ako bas zapne,uzet cu koji Bilo-bil...il ne bil..kako se vec zove. Ko bi rekao da je proslo toliko godina od prve napisane rime uz svijecu..Ovo pisem sa 33 godine,tada sam imao 14. Balavac takorekuc'.
Unaprijed molim da mi oprostite na eventualnim gramatickim greskama! Pisem ovo dok mi nije izlapilo iz glavuse.

Vratit cu se u jos uvijek ratnu godinu na Vratnik 1994-e.
Mirza moj ratni drug,ja i jos nekolicina budala odlucujemo da napravimo "avlija party".
Sam naziv govori i gdje...
Prije toga smo pisali tekstove, sta bi bilo prikladno za to...
Znali smo se i posvadjati (prvi bh diss) pa smo se ubadali tako tekstovima, ali nista strasno...sve se zavrsavalo na toj zajebanciji.
"tvoje rime su dobre,moji tekstovi bolji / zato se obrati dr.olji"
"mirza lud si samo to mogu da kazem / al da te hvalim moro'bi da lazem"
Sada djecije..al' duznost mi je da prenesem svega sto se sjecam sto autenticnije.

Mirza je donio najveci kasetofon koji sam ikad u zivotu vidio!

Ma bio je ogroman.
Sad, posto je stanje sa strujom bilo katastrofalno,ali te godine kao malo bolje, mogli smo racunati nekoliko dana unaprijed kada ce ovaj dio ulice dobiti struju. Tako je i bilo.
Pozvali smo svu raju iz mahale,jos je ostalo da obezbjedimo uslove da se ovaj "party" i odrzi.
Mnogi su me ubjedjivali da su bili na ovoj "manifestaciji",ali ja se fakat ne mogu sjetit svih detalja,pa tako ni svih ljudi koji su bili prisutni. Hvala svima! Ako sam neke zaboravio nek mi oproste.
Znam kako to smijesno i naivno zvuci sada,ali nama je bilo nesto ogromno i veliko ko' cjeli dunjaluk. Mozete li nas kriviti?
Sad da bi docarali sljedece scene zavisite od vase maste....
Nasli smo jedan veci stol da moze stati "oprema" koja se sastojala iz dva mikrofona,kasetofona gore pomenutog,nekim zicama koje su bile nidje veze nisu sluzile ni zasta..,
Nekim cudom sve je to funkcionisalo nekako...raja je dosla...
Neki dernek kucni sa malo vise raje, i na otvorenom...
Srce mi je tuklo negdje u desnom uhu..ruke su mi bile mokre al sam prevazisao prvobitni shok...ali kad su svi poceli pustati neartikulisane zvukove odusevljenja tad je sve proslo.

Mirza je stavio kasetu na koju je prije toga snimio neke cudne zvukove sa sintisajzera,koji se ni tada a kamo li sad, nebi mogli nazvati beatovi ili nesto slicno.

Poceo sam sa "tetom abidom" zavrsio sa "nasa mahala vasu jahala"
"Iso' sam u jagode preskocio 3 zida,kad me je zaganjala teta abida
Teta abida vrlo cudna dama / sem sto ima kera on zivi sama"
Prvi dio je smislio Hare (Rahmet mu dushi) i ja sam se samo onda nadovezao. Svima je to bilo pravo neobicno, jer se to nikad tako i nije radilo.. bar ne kao tada i tu noc.

Mikrofon je kasljao,gubio se svako malo cuo se Mirza u pozadini "***** em bacit' cu ga u smeche..ko me natjera"..al' ja sam bio ko' na stadionu punom raje, i sve je bilo kako treba..Pa, i jest bilo kao stadion..komsije su nas u cudu gledala sa okolnih prozora..zamisli tribine..

Poslje uspjesno zavrsenog derneka u mojoj avliji, bacili smo se na "snimanje" koje je i prije ovoga isprobano sa toliko kombinacija da je vrijedno spomenuti sve ili bar neke...
Dakle Mirza,ja i ostala ekipa osnovali smo "trafo boys-e"

Dobro je dosao moj kasetofon "panasonic" koji je sa ljeve i desne strane imao ugradjena dva mala majka, pa su odmah dvojica mogla snimati.
Ok. imamo "mikrofone" ali kako pustati beat u isto vrijeme i sve to "smiksati" sa "vokalima"?
Da se razumijemo,niko tad pojma nije imao sta je sta,a kamoli sta su vokali sta je miksanje,nego ja sam to sad naucio pa se kur*im :)
Elem,
Treba nam jos jedan kasetofon, ili mozda diktafon koji sam nasao u ovoj kuci nasih rodjaka negdje na tavanu.
Ne moram napominjati da je ovo sve jos uvijek zavisilo od dolaska el.energije u nasu mahalu,pa se znalo desiti da i u jedan sat u pola noci kucamo jedni drugima na vrata da bi nesto snimili!
E ako to nije ljubav prema ovome neznam sta je sine...:)

Komplikovani proces jer je trebalo uraditi najmanje 4 operacije da bi snimanje pocelo,da ne pricam o tome da se neko zajebe,pa mora sve iz pocetka:)
Spomenuo sam za sada samo ovu kombinaciju kasnije ostale...
Dakle, sa ovom pustamo "beat" sa diktafona..
E sad ce neko reci zasto ne obrnuto? Pa zato sto je svak htio zadat,i to u isto vrijeme pa smo se odlucili za kasetofon,iako je bilo i obrnutih situacija.
Nase rap seanse nisu uvijek dugo trajale, jer bi ubrzo nestalo struje i svi nasi snovi bi propali.

U ratu je ntv99 pustao satelitski program i obavezno freestyle na vivi.

To nam je bio jedan od rijetkih "izvora" i veza sa vanjskim svijetom sto se tice hip hopa.
Pokusali smo se drzati toga sto vise,pratiti stil da tako kazem.
Ali tada nismo imali sta da jedemo kako treba, a kamoli se obuci i priblizno slicno.
Imati kacket bio je plafon plafona...

Moj drugi jaran Damir je za sebe izmislio nadasve originalan naziv dr.d :)
Nema veze, mene je odavno zapao john bez y pa se to kasnije mjenjalo.
Tako su nastale pjesme  "vratnicki asfalt" i  "#ebo me podrum" koje jos uvijek imam na kaseti u fazi raspadanja..
I ne samo te stvari, ali one su ostale sacuvane bar do dan danas.

Steta je sto nemam ni jedan audio zapis koji mogu prebaciti da ovdje stavim ali tako je kako je..ostaje samo prica.

E sad 1994 je na izmaku...
Malo duzi je uvod ali...
Upisujem se u srednju umjetnicku,i nije bilo bas nekog izbora,a birati izmedju gimnazije i gore pomenute...znalo se...umjetnicka oca'm
Godine koje se nece nikada ponoviti, i sigurno najbolje godine mog zivota kao sigurno i svima koji ovo citaju.
Ako idete jos u srednju,prozivite svaki momenat sa svojom ekipom kume...
Fax i ostalo su muke koje dolaze nicim izazvane.
Posto ovo nisu "dozivljaji nasi" ovdje cu da stanem,i odem nesto da popijem...za stara vremena naravno.
Onda cu da nastavim. Nadam se da ste tu i da citate.

A ako ne...pa, i onako pisem za svoju dusu,mozda unuci procitaju.

20.12.2012.

UVOD

Ovo posvecujem svim onim ljudima kojima je hip hop u srcu.
Za sve one koji zive ovo.
Moj osvrt u nazad. Za mene, najbolje godine mog zivota i po mom misljenju zlatnim godinama hip hop-a globalno.
Odrastao sam uz ovu muziku,i mislim da me na neki nacin definirala kao covjeka.
Pisanje posvecujem hip hop-u. Muzici koja mi je spasila psihu u ratu,i otrgnula me od ruznih iskustava.
Pisem pomocu svojih sjecanja,i ljudi koji su oko mene i koji su mi pomogli da popunim neke praznine.
Ovdje iznosim samo cinjenice. Ne izmisljam stvari kako bi istaknuo svoj grad u bilo kojem kontekstu.
Namjera mi je da opisem situacije i prilike u kojima sam bio,a ne za koje sam cuo ili predpostavljam da su se dogodile.
Ovo nije retrospektiva BH hip hopa. Ne mislim da sam kompetentan da cak i pokusam da je obuhvatim. A i kako bih, iz pozicije moga grada?
Pojedinci su pokusali,i naravno jedini ishod njihovog podmetanja cinjenica bio je neuspjeh.
Za one koji ne mogu podnjeti fakat,bolje je i da ne pocinju sa citanjem.
Ipak,nisam ovdje da razbijam njihove iluzije. Moja misija i namjera je sasvim drugacija. Da ozivim neke svoje uspomene,i ispricam svoju pricu onima koji
je zele cuti.
Dakle, u nastavku sljedi moja prica..."prica stare skole".
                           
JohnnyDaMista


Noviji postovi |

Price stare skole

JohnnyDaMista - Price stare skole
Stariji postovi
Za citanje prijasnjih dijelova na dnu stranice imate opciju "Stariji postovi"

Linkz
Za vise posjetite nasu FB stranicu !
Mozete naci trake,slike sa partija, VIP ulaznice i flayere.

Juniorz Familia 1995 ili Johnny Da Mista




Kontakt
johnnydamista@gmail.com

JohnnyDaMista - YT Kanal
https://www.youtube.com/channel/UCOBSNpVcR8ptjZbt4O1KIqg

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12331

Powered by Blogger.ba