Price stare skole

"Back in the dayz when I knew rap would never die.."

10.01.2013.

Price stare skole 9.dio - Iznad obruca

Sretnem Dj Jacka na poslu.

Dok nije otisao u Austriju bio je dio nase grupe u periodu 2008-2009.

Momak je pravio odlicne beatove.

Uvijek mi je drago kad sretnem ljude koje sam upoznao kroz muziku.

Osjeti se ta neka povezanost, ta nevidljiva nit koja povezuje milione.

Ni mi nismo imuni na nju.

Stali smo kratko i kroz pricu mi kaze da redovno prati ove moje price i bi mi pravo godra.
Jako cjenim cinjenicu da puno mladje raje podrzava to sto radim.

Da je normalne drzave, on i njemu slicni bi sada vec imali svoje producentske kuce, ili bi mogli komotno da zive od svoje muzike. Steta.

I njemu sam obecao da cu redovno pisati.

Ovo nije copy-paste varijanta.

Svaki slobodan momenat koristim za pisanje,tako da nekad ima manje materijala nego sto neka raja ocekuje,ali tako je kako je.

 

Gledajuci ove „ol skul“ slike po albumima. skontam par sa „basket challenge“-a koji se odrzao 96-e u olimpijskom naselju na alipasinom.

Tu nas je drzao period „tribe called quest“ grupe, kao sto se i na slikama vidi.

Baseball kacketi i „backpack“... malo vise „east coast“ varijanta i pici.

Fakat ne znam ko je organizovao ovo okupljanje, ali bilo je „na mjeru“.

A naravno, kosarka i hip hop su vazda bili usko vezani vise nego i jedan sport.

Posebno poslje pojavljivanja filma „Above the rim“.

Ovaj dogadjaj spominjem iz vise razloga, ali najbitniji od njih je grupa sarajevskih roma koja je imala grupu „to smo mi“.

Na prijasnjim nastupima nisam ih viđao...ni prije, ni poslje.

Dakle tu smo saznali da su „to oni“ J

Ali ono sto sam vidio taj dan prilicno me impresioniralo.

Moram napomenuti da oni nisu jedini koji su ostavili odlican dojam sa svojim rimama i nastupom, a onda bi jednostavno „nestali“ sa scene.

Ne znam jel im to bila namjera, ili im je isfuralo...kako god, vecinu njih na zalost nismo imali vise prilike ni cuti ni vidjeti.

Elem, bacili su rime uz poznatu instrumentalu „Hit em high“ (Busta rhymes,Method man,B real,LL cool J i Coolio.

Dok su raja igrali basketa, oni su sa strane odradili svoj spontani nastup i raji se pravo svidjelo. S razlogom.

Tad je Suljo (neko ga prozvo Sulio) odvalio obruc s table kad je zakucavo.

Dosta raje se skupilo, puno „problematicnih“ likova, ali ni jedan belaj ni jedan problem.

Malo grubljih startova u igri, malo prepucavanja u zaru igre ali to je normala.

To je tada bilo normalno, danas bi to bilo ravno dolasku vanzemaljaca na carsiju.

Daleko od toga da nije bilo belaja, „kuhanja“ i tuca, ali poredeci taj period razlika je bila ogromna.

Treba/zena/djevojaka ko u prici.

Jedni zbog njih nisu bili na terenu, a drugi su lomili noge,ruke i glave iz istog razloga igrajuci basketa.

Ista situacija kao na Vratniku (vidi 2.dio „Raja s Vratnika“)

Ako ima neko da je preskocio taj dio nek baci oko.

Mi smo izabrali onu prvu varijantu, osim Senada koji je zavrsio na jednom od terena.

Dao sam mu svoj „New York“ dres sa Ewing-om na ledjima i brojem 33.

Kad ide sutat basketa da je kompletan. I to (ko prati ove price) zna svaki citalac, da se ta „razmjena“ podrazumjevala.

 

Od odjevnih predmeta dakle sve, osim gaca i tena, bilo je za razmjenu...

Tu nismo bacili rime, jednostavno nije nam se dalo.

Mislim da su „To smo mi“ uradili dobar posao sami, a nama su vec druge stvari bile na pameti u tom momentu.

Uzivali smo u dobroj muzici koja je dolazila iz ogromnih zvucnika koji su sasvim solidno „pokrili“ basovima taj dio naselja.

Zanimanje za basket nam je trajalo koliko i vrijeme koje je Senad proveo na terenu.

Razmjenili smo za citanje par brojeva hip hop casopisa „The Source“ i „XXL“.

I ako nisu bili bas „najsvjeziji“ primjerci, nama su predstavljali pravo malo blago.

Ta razmjena je bila cesta na vecim partijama.

Obradujes se kad vidis nekoga sa rancem, jer je to znacilo da se u njemu nalaze ili sprejevi ili casopisi.

Malo manje su se razmjenjivali nosaci zvuka, ali bilo je i toga.

Posebno ako jos neko posjeduje par brojeva koje nismo imali priliku da procitamo il prelistamo pokusavajuci, koliko to mozemo, da kopiramo stil oblacenja.

Vecini casopisa falilo je redovno par stranica koje su gotovo sigurno zavrsavale na necijim zidovima u sobi kao posteri.

Ne znam ni broj casopisa koje sam ja „unistio“ bas iz tog razloga.

Koliko god bi mi se srce cjepalo kada sam to radio, bilo je gotovo nemoguce odoliti porivu da sliku „Mobb deep“ grupe ili „Wu tang“ stavis negdje iznad kreveta ili na vrata.

Naravno, djelili su zidove sa gologuzim zenama u raznim pozama, ali o tome ne bih u detalje J

Ja sam isao i korak dalje, pa sam jedan zid u svojoj sobi uredio grafitima i potpisima raje koja mi je dolazila.

Jednostavno dobijes sprej i bacis tag. Moze i flomasterom, bojicama, olovkom...sta se zadesi.

Onda iselis iz te sobe na jedan dan sretan, dok miris spreja ne ispari.

 

U rijetkim trenutcima kad je bilo struje, jedne prilike sam naletio na Guru-ov spot, i kako mi je televizija bila mala i crno bijela, pogresno sam procitao ime i jedno vrijeme sam covjeka zvao „CURU“, do sljedece prilike kad sam skonto da sam se zajebo

Trcim sa kasetofonom, stavim ga uz zvucnik malog televizora i tako snimam.

Zvuk je bio Boze sacuvaj, ali za mene je to bio melem za usi.

Poslje uzivas u snimljenim pjesmama, a u pozadini laje cuko ispod zgrade, stara te zove na rucak i slicno...

Senad mi je nacrtao crnca koji drzi kasetofon u ruci, dok jednom nogom stoji na kosarkaskoj lopti.

Zauzimao je centralni dio zida i nema ko se nije divio ovom remek dijelu mog rodjaka, a i ja kao ponosnik vlasnik zida.

A fakat, uvijek je vazila ona za njega „sto oko vidi ruka napravi“.

U ovom slucaju nacrta garu sa kosarkaskom loptom ko da je ziv.

Niko od nas trojice nije nesto specijalno gotivio taj sport,ali kao sto sam rekao isao je uz hip hop ko kola uz cevape, tako da smo ga i mi prihvatili.

A i nije bilo nesto tesko, jer je inace evropska kosarka (nesto vise nego danas) bila dosadna ko krc,dok o americkoj ne trebam trositi rijeci.

Steta sto je ovakvih okupljanja na otvorenom bilo pravo malo, tako da sam uzivao u njima kad god se pruzila prilika.

Moj album sa slikama svjedoci o par njih, i prava je sreca da sam ga sacuvao.
Kada ugrabim vise vremena svakako cu skenirati vecinu slika pa postaviti na nasu fb stranicu.

Ma na slikama se vidi koliko smo bili sretni.

Ne samo sa tog okupljanja, nego inace iz tog perioda.

Kad covjek nema puno opcija zadovoljniji je. Bar imam takav osjecaj.

Sad imamo sve.

Skinemo album za 2-3 minute,jos manje nam treba da ga nađemo na netu.

Vjerovali ili ne, ja sam tek neke pjesme znao naci prije par godina, a cuo sam ih na radiju nekad davno.

Zauvijek su mi ostale urezane u sjecanju.

Pravo je tesko traziti tako pjesmu,kad ne znate ni ko je izvodjac ni kako se zove.

Onda zamislite moju srecu kad skinem neki album iz 93-94-95...pa mi u uho udje poznat ritam, poznat beat koji aktivira sve nerve i to te fikne odmah u bolja vremena.

Odmah.

Par ljudi mi je reklo kada cita ove dozivljaje, nadje neke trake iz ovog perioda da bi dozivio potpun ugodjaj.

Razumijem to 100%

To je jedan od milion razloga zasto pisem ovo.

(nastavlja se...)

Price stare skole

Obavjestenje !
Pisanje zavisi od mog slobodnog vremena kojeg (na zalost) nemam bas puno.
Tako da ce nekad biti redovno,nekad sa kasnjenjem.
Ono sto je sigurno da blog nece biti napusten.
Hvala na citanju.
Johnny

Linkz
Za vise posjetite nasu FB stranicu !
Mozete naci trake,slike sa partija, VIP ulaznice i flayere.

Juniorz Familia 1995




Kontakt
dzoxon@gmail.com

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
5560

Powered by Blogger.ba