Price stare skole

"Back in the dayz when I knew rap would never die.."

20.03.2020.

Price stare skole 25. dio - My people

U ovim vremenima, kada, na zalost, imamo vise vremena tako i vise komuniciramo preko ovih drustvenih mreza i ostalih cuda. Naravno, ne da to nismo radili i prije, al' sad je to bas intentzivirano. Intenzivirano... kako ja to zadam a? Fensi rijeci a? Pff.. Helem nejse, pricam tako sinoc sa par ljudi koje je citalo zadnji nastavak, ima dosta pitanja, vecina odgovora ima u prijasnjim dijelovima, neko nije znao da pisem ovo pa tek sad tabiri, neko mi dobaci neki detalj koji sam zaboravio sto nije cudno, dobar sam ja sa sjecnjem koliko je kuka. Ha ya. Zaista cijenim svako citanje, taman da je samo jedno, ali srecom ima raje koja cita, a primjetio sam (sto me jako raduje) dosta mladjih emceeva prati pisanje. Big up!

Da se razumijemo, pisao bih ovo svakako, isto ko sto i repam, ali je svakako lakse i zadovoljavajuce kad vidim da se price stare skole citaju. Pisao sam, doduse ne bas opsirno, o organizaciji mahalskih partija i onih nesto ozbiljnijih. Kao i sve sada, organizacije su na puno vecem nivou, pare su u igri i tako dalje i tako blize. Prvi znaci ozbiljnijih partija su poceli sa radio emisijom na radiju „Zid“ (spominjao sam to u dijelu „Radio“)
Partije kao sto su one odrzane u vec kultnom kinu „Radnik“, „Kinemi“ i u ostalim djelovima grada. U dijelu „Kino Radnik“ sam u par recenica opisao tu atmosferu ali ovdje cu opisati detaljnjije dogadjanja.

Nas trojica Irfan aka Big Chief, Senad aka Spy i vas pripovjedac uljecemo u kino, puni samopouzdanja, vjezbali smo za ovu priliku, dobro naucili tekst i sad ostaje da prvi put kao grupa zadamo zajednicki nastup. Prostor je trenutno ispunjen emceevima, brejkerima, rajterima... Tu upoznajemo Dj Ahmaad-a koji je dosao sa svojim bratom. Zajebancija, upoznavanje, neizostavno razmjenjivanje casopisa „Vibe“, „Source“, rijetkih cdeova, kaseta. Ljubomorni pogledi prate one koji su nekako nabavili siroke tole, dresove, dukserice „Fubu“,“Ecko“, „South Central“, „Mad Duck“,“ Carhart“, „New Era“... Nas trojica sa dresovima „Hoyas“, tole „ Crossby“, „North face“ jakne. Kacket „LA g.e.a.r“ i slicno. DJ vec pocinje sa zagrijavanjem, njemu je vec dobro, svoj vibe prenosi ostalim, pocinje skakanje, micanje, klimanje glavama dok se u coskovima citaju casopisi, prica, priprema za nastup. Ceha iz grupe System je donio neke cdeove francuskih repera, pa se i to zavrtilo u medjuvremenu. Ali, realno, sta god da se pustilo nama je bilo dobro, nas san se vec poceo da ispunjava na najbolji moguci nacin. Prilazi nam momak sa kacketom „Indians“ pomalo usplahiren. „-Ko ima instrumentale? Imate li vi vase? „Pita nas Fedja iz grupe System. „-Ako nemate imamo ih mi dosta, nea problema“ rece brat i pope se na binu kod deejey-a Irfan krenu za njim vadeci kasetu iz jednog od 300 dzepova iz sirokih tola govori „- Imamo brate, ali hvala ti.“ Bila je to kaseta sa samo jednom instrumentalom „Nothing but a g thang“ a to nam je bilo sasvim dovoljno. Dodaje deejayu kasetu, ovaj je stavlja sa strane i zapisuje na papir ime grupe. Jedna od scena koje necu nikad zaboraviti. Samo je Mirza aka DJ shadow (big up!) ostao na bini kao voditelj i polako je prozivao grupe da se pridruze na bini. Kada je isprozivao sve i kada smo se svi nasli na bini, dogovor ko ce kad nastupiti i silazimo sa bine u publiku da cekamo svoj red. Trese bas, prostorija se polako puni sa rajom, a mi nestrpljivo i nervozno cekamo svoj red gledajuci jedni druge i hrabreci se bacajuci petace i raznolike pozdrave koje smo kupili sa emisija koje su tada bile dostupne. Najveci i najkorisniji izvor bila je emisija „freestyle“ na VIVA televiziji. Svi ti spotovi koje su pustali bili su maksimalno upijani od vaseg pripovjedaca i njegove ekipe.

Dolazi red na nas. Nesto se pored mene samo skotrlja i skoci na binu. Senad je, dok smo se mi penjali normalno, napravio salto naprijed i tako se nasao na bini prvi. Odusevljenje raje i glasno odobravanje nas je zbunilo na prvu. Al samo na prvu. Irfan prilazi deejayu i govori mu ime grupe, ovaj vadi kasetu i stavlja je u dek. „Dolaze rime ispaljene ko iz automata, dosli su Juniorsi i na vasa kucaju vrata“ U neka doba, dj je ukinuo nasu instrumentalu i stavio neku svoju sa ploce. Strasno su mi nedostajali poslje u mojim solo nastupima, i ne mogu prezaliti sto nismo nastavili zajedno sva trojica ali tako je kako je. Imalo smo energiju koju sam jos samo vidio, bicu slobodan da kazem, u nasim nasljednicima, Kenanu aka Phat C i Amaru aka Emsho. Nadopunjavali smo se strasno, kao da smo 20 godina zajedno i nastupamo tako svaki dan. Raja je ekstra primila nas nastup i mi smo iskoristili to da nastupimo sa jos jednom pjesmom cime smo zavrsili za tu noc. Dok smo repali gledao sam prema raji, napravio se krug na kraju neki brejkeri su nam mahali i zadavali usput. Ludilo je dostiglo vrhunac. Emceevi su bili i izvodjaci i publika, i svi smo jedni drugima bili podrska cijelim tokom partije. Silazio sam sa bine uz pozdrave sa ostalim emceevima, brejkerima, rajterima, i svim koji su bili blize bini. Taj osjecaj necu zaboraviti dok sam ziv. Lebdio sam ko u snu, moj san se ostvario, pokazali smo sta znamo i pokazali smo to kako treba. Nastavili su se nastupi brejkera, mi smo ih pokusali oponasati, ali uz par polu-poteza jedino sto smo zaradili su modrice na koljenima.

Sreca nije bilo ljeto. Zavrsio se jos jedan party, izasli smo polako na zrak i svako svojim putem, ekipa se rastajala laganini. Razmjenjuju se brojevi telefona dogovaraju kafe, pive, nastupi i pedala. U tim vremenima dolazile su ekipe kako iz drugih dijelova grada, tako i iz drugih gradova. Te ekipe su se znalazile kako su znale i umjele da dodju na partiju. Ko je imao vozilo bio je glavni u raji tih godina. Ekipa iz Visokog Jump i Zo bile su na jednom od takvih partija u kinu „Radnik“. Brzo se dogovaramo da ih mi, tj jedini clan Juniors ekipe koji je imao vozacku ili sam mislio da ima, bio je nas brat Irfan aka Big Chief. To je vec bio update sto se tice naseg prevoza, jer smo kao sto sam pisao u ranijim dijelovima koristili tramvaje, trolejbuse, autobuse, a nerijetko i puno cesce sopstvene tabane. Natrpali smo se svi u njegov golf aka s paket, aka kec, aka masina samo takva i lagano putem Visokog. Zbijeni bukvalno ko u Indijskom autobusu u debelim jaknama bili smo ko stoka u kamionu, svaka jaca krivina je znacila naslanjanje na necija rebra, nogu, glavu. Jos ko je nosio kacket pa te opali onaj prednji dio u oko, dosta ti je za cijeli zivot. U autu vesela atmosfera, iz Irfinog auto kasetofona trese „Nothing but a G thing“ spomentua instrumentala koju smo imali i sa istom nastupili. Bacio se tu i neki fristajl ali s obzirom na guzvu u 16, nije se moglo disati a kamoli repati, brzo smo napustili tu ideju. Ne mozes bacit rep bez pola pluca okruzen debelim mont jaknama i sa 30 kila. Nisam se ni cuo kako treba a kamoli da izvodim nesto. Ubrzo sam usutio i gledao ispred sebe. Neko izvuce Rakimovu kasetu i nastikla se vesela atmosfera u vozilu na ostatak kilometara do Visokog.

Nekad iza ponoci neunistivi kec je stao ispred moje izgrade. Popravio sam kacket i sa osmjehom usao u haustor. (nastavlja se...)
19.03.2020.

Price stare skole 24. dio - Slobodan stil

Kontam sta cu pisati, kako da nastavim pricu, puno je stvari u toj sehari… Neki se ne sjecaju, neki se prave da ne znaju, neki ne zele da se sjecaju, neki nece da pricaju, mnogi nisu medju nama, mnoge ubija ili je ubila droga, neki su iza resetaka, neki se kriju da ne bi bili tamo. Ovo je za sve vas, a Boga mi I za mene. Ali prvo sluske na usi kao da se spremam na snimanje, mislim da cu poceti sa trakom Pete Rock & Deda – Everyman, pa dalje nek vrti. Jos da donesem meze da ne moram ustajati I idemo lagano, nisam dugo. Pozivam za svjedoke emsijeve, bitmejkere, djeejeve, brejkere, rajtere. Saraj’vo ustani ! Zahvalan sam Bogu sto mi je dao priliku da budem dio BH hiphop scene I da upoznam ljude koji su digli temelje. 2001/2 godine kod Duric Adnana a.k.a X Durr-a sam se prvi put susreo sa ozbiljnijim snimanjem. Mikrofon ” Shure” na pravom stalku, kompjuter, program za obradu vokala I tako dalje I tako blize. “Lolek I Bolek” je bila prva ozbiljnija traka koju sam snimio.
Prava shega je nastala kad su me pitali hocu li raditi bekove ili duplirat preko snimljenog, koliko cu versova, lajnova…pcki materina. Gledao sam ih u cudu, prvo sto nisam znao sta znaci pola tih termina, drugo sto me nije interesovalo to. To jest, nisu me interesovali ti detalji I finesse, hoce li mi se cuti vokal ovako ili onako…sve to mi je bilo nebitno ko semafor u GTA. Htio sam samo da repam, zeljan svega, sa energijom za 10 emcijeva spreman da zadam sirove rime tu I odmah. Nekad sam samo rekao da se upali mikrofon ja bi zadao svoje I to bi bila pjesma. Gotovo.

Znam da su mnogi ludili samnom, dodjem da snimim pjesmu, ponese me beat pocnem bacat slobodne rime da lete po kromu. Puno stvari u to vrijeme je nedostajalo, ali rima nikad nije, a sreca ni njihovog strpljenja samnom, mada nisam bio tezak sto se tice dijela kad se snimalo, nisam bez potrebe vracao neke stvari ako bas nisam morao. Velika vecina mojih ozbiljnijih snimanja su bila vezana za Sarajevsko naselje Dobrinju I ekipu koja je zivjela tamo. Big up ! Zahvaljujuci njima moje rime su otisle na veci nivo, nastupi vise nisu bili dovoljni. Prvo kod X Dur-a (beatmaker), pa redom kod Master-a (mc) , Rifle-a ( producent i beatmaker grupe SDA) Kasnije kod Ade Boss-a za pjesmu „Jebi ga“, gdje smo kombinovali mikrofon pricvrscen selotejpom na oklagiju , pa kod Phat C-a sa vec ozbiljnom opremom koja se i dan danas koristi, rame uz rame sa opremljenijim kucnim varijantama. Onda kod Mantika u Hazdicima, sa Sha, Ikonom, snimanja za BH HipHop mix tape vol.2, pa kod Zlaye u Youth House-u na Chwili, kod Pumeta skoro cijeli svoj album „Praznik u Sarajevu“.
U „Youth Hose“-u ulazimo u jednu prostoriju koja ima veliko staklo iza, najslicnija studiju ali bez neke ozbiljne izolacije, osim, naravno, zidova. Kula i Zlaya su mi osigurali neki, hajmo rec termin dovoljan da snimim nesto (ponovo na „Shure“ majk) Gleda me neki ciko, lik je konto da cu citati vijesti pa se zainteresovano namjestio iza stakla da cuje sta se to desava u svijetu. Kad sam sastavio prvo je i be, brat je blijed u licu nestao iz prostorije, pa smo pozurili da snimimo sto sam imao, da nam ne slozi nekog da nas izbaci iz zgrade. Bez obzira na opremu koju je u tom trenutku posjedovao domacin, kvalitetnih ideja i inprovizacije nikad nije nedostajalo.
Svi smo zivjeli ovo, nije bilo suplje, radilo se iskreno i svi su bili spremni u svakom trenutku da pomognu idejama, konkretnim prijedlozima. Obostrani respekt je, vjerujem, bila jedna od osnovnih stvari koja je nase jaranstvo i muziku vezala cvrsce od bilo cega. Cesto svima spomenem Zlaju (Rifle-a) , momka koji je mogao vokale snimljene na cackalici „izvuci“ do tog nivoa da se tesko mogla „osjetiti“ razlika izmedju nekog jaceg mikrofona i „plastike“ koju smo u vecini slucajeva imali. Vrlo rijetko, skoro nikad nisam isao ili bio sam na snimanjima. I tada, a sad pogotovu, bilo je repera koji bi najradije da budu sami na planeti, a ne u prostoriji kad snimaju. Ja ne. E sad, jel to zbog navike zato sto sam vazda bi okruzen sa rajom dok se snimalo pa i nisam znao drugacije ili nesto trece, ne znam. Ali znam da sam se vazda bolje osjecao u takvoj atmosferi, gdje je soba (citaj studio) vazda bila puna. Meni je to davalo ekstra inspiraciju, pogotovu u momentima kad se treba dopisati jos par lajni dok te haver za kompjuterom nestrpljivo gleda, cupka nogom, rukom, cekajuci da po stoti put pokrene snimanje. Za neke trake nije bilo potrebe za ponavljanjem, nekad se znalo desiti da snimimo iz jednog dijela odmah.

Nekad, naravno, samo jedan vers je znao trajati puno duze, a razlozi su bili svakojaki. Od nekontrolisanih napada smjeha, do toga da se ekipa na kaucu toliko zanese u neku pricu da sam nesvjesno znao „naculit“ usi da cujem sta pricaju dok bi haver-producent ludio. Ili bi cuo neku tvrdnju sa kojom se nisam slagao, pa sam prekidao snimanje da kazem sta mislim. Interesantno, nikad nisam prekidao snimanje zasto sto mi je pricanje smetalo, iako se hiljadu puta znalo desit da onaj koji je producirao traku znao luditi jer se u pozadini na vokalu cuje raja kako prica ko da sam snimao u tramvaju. Necu prezaliti toliko izgubljenih traka i sesija koje bi mogle da svjedoce o tim situacijama. Onda bi se konacno smirila ekipa na kaucu, mc za majkom, ptice na grani, ali onda bi haver-producent poludio i sve tako u krug. Tu su se „krale“ ideje, mogao sam nauciti od svakog neku fintu, neki fol, pogotovu od ekipe koja je znala produkciju, znala pravit beatove, pa sam i ja malo po malo, upoznavao taj svijet. Jer poslje naseg snimanja, sav posao je ostajao na haveru koji je to trebao da upakuje da bi licilo na nesto. U tom momentu on mora da se nosi ponovo sa ekipom na kaucu koja se sada pojacala sa emceem koji je zavrsio sa snimanjem, pa je sad mogao da palamudi sa ekipom i materijalom koji je trebao da producira. Nekad se znalo desiti da nas brat otjera iz sobe, ako je imao taj luksuz da mu nema brace/sestara, staraca, nane, dede... Nerijetko smo znali ostatak dana provesti u kuhinji ili drugoj sobi gdje smo pravili jos veci belaj, recimo prazneci domacinov frizider i tako dalje i tako blize. Nekad je to znalo prerasti u neplanirane derneke. Ako je ista bilo bolje od snimanja ili bar u ravni sa tim, to je bilo druzenje koje stalno potenciram kroz pisanje. Sad kad sjecanja polako dolaze na svoje, bas se sjebem kad se sjetim svih tih „gostovanja“ po dijelovima grada, putovanjima do Ilidze, Hadzica, Hrasnice, Gladnog polja... Trolejbusa, tramvaja od Dobrinje do Mejtasa, sa svojim ruksakom punim rima, olovaka, markera, kaseta, cdeova, vode...

(nastavlja se...)
08.01.2019.

Price stare skole 23. dio - Radio

Sretna nova raja, sve najbolje u votazi !

Zdravlja prvo, a onda ostalo sta sami sebi zazelite.
I malo vise repchuge.

 

U eri fejsbuka, instagrama, jutjuba i ostalih cudesa, nije tesko promovisati svoj rad, pa i uplatiti negdje za lazne preglede.
Rekose mi da ima i to.
Nisam rasto' u kutiji, znam da je sve moguce,ali ovo me iznenadilo bas.

E cuj, platis da imas vise pregleda i lajkova na svojoj yt stranici.

Al' kontam da je i to neka vrsta reklame, kao, vidi sta me raje „slusa“ onda moram i valjati, jel?!
Dosta danasnjih emceeva i repera u startu izgubi samopouzdanje zbog ovakvih i slicnih „zvijezda“ jutjuba.
I vidim da su skoro svi optereceni tim „pregledima“.
„Sta cu ja ovo snimat, nemam ni 200 pregleda?!“

Mislim da to sto neko ima par stotina ili hiljada pregleda ne znaci da je manje kvalitetan od onih koji pucaju milione, ne umanjujuci kvalitet ovih „milionera“ ali ocigledno pomaze da taj pojedinac ili grupa bude „u trendu“.
U moje vrijeme radio je bila, osim partija, super prilika da se jedan emcee ili grupa promovise.

U nasoj drzavi, gradu, to i nije bilo bas tako lako kao u susjednim drzavama, ali o tome sam vec pricao, pa da se ne ponavljam.

Koga zanima, a nekim cudom nije citao, uvijek se moze vratiti na starije postove.
Uglavnom, radio je bio ekstra promocija ali valjalo je upasti.
Srecom, u vecini slucajeva nasa raja je uspjela dobivati termine da vode emisije vezane za ovu tematiku, pa tako je nas drug imao jednu na radiju „Zid“ kao Dj Shadow.
U to vrijeme snimljeni materijal je bio pravo rijedak, pa su u vecini pustali stvari onih sretnika koji su mogli to sebi priustiti.
Ali davala se prilika emsijevima koji su se javljali u program da bace koju rimu uz matricu koja se pustala na radiju.

Pa moj stari mi je prenio info bas od jedne od tih emisija i cuveni poziv svim pojedincima i grupama za jedan veliki party u kinu „Radnik“.
Kaze meni stari : „ -E bili su oni tvoji na radiju“
Koji moji?
„Radio zid, zovu sve „siroke“ da se jave“ ( stari je nas zvao „siroki“ zbog sirokih tola koje su se nosile)
Odmah zovem svoju ekipu da ih obavjestim i da se sto prije i bolje pripremimo za  nastup.

Vise o tome mozete citati u dijelu – Kino „Radnik“.

Poslje toga su isle dosta dobre emisije od omladinskog radija, do ISV-a, do cak jednog gostovanja na televiziji ntv99.

Tad se izderala neka urednica na nas sto galamimo a ona hudnica pokusava da vodi dnevnik.
Dje si CNN...

 

Od gostovanja za moje albume „Rakovim koracima“ i „Praznik u Sarajevu“ do bh-hiphop.com mixtape-a, do pojedinacnih emisija, radio je bio majka J

Cak sam nasao audio kasetu sa gostovanja na omladinskom radiju.


Super uspomene.

Ta gostovanja su bila specificna na svako na svoj nacin, ali uvijek je tu bilo bruka raje koja su se okupljala.
Svako dovede nekog svog i onda i onaj mali studio bude tijesan da primi sve znatizeljnike, rodbinu i poznanike
J
Ostali koji iz nekog razloga nisu mogli doci, pridruzivali su se javljanjima u program.

A tu je tek bilo svega i svacega, pogotovu ako se zaboravi da ides uzivo.
Znalo se desavat da starci od nekog nazovu da vide kad misli doci kuci, hoce li zakljucavati ili da ga obavjeste da je kljuc kod komsinice Hasne...

Zamisli brata bacio rimu zajebanu, sljedeci slusalac bude stara, pita hoce li sutra ostati kuci malu sestru da cuva.

 

Do svadja u programu zato sto tonac nece da pusti odredjenu matricu ili sto je prekine, a brat je imao jos rima „u rukavu“, do direktnih betlova izmedju pozivaoca i emceea u studiju.

Tako da bi poslje kvalitetne borbe konverzacija znala ici i ovako:

 

„Eee pasa sto nisi doso' na radio?“

„Ma nisam mogo', zavrsavo' nesto..:“

„Zajebavam se, ne bi te ni zvao“

 

Bilo je tu bas prejebenih rima, nekih fristajlova koji su ispucavani, nekih stvari koje neko ne bi znao ponoviti da sjedne i da ih pokusa napisati.

Nista mi nije bilo sladje kad se jave šabani koji pokusavaju da te uhvate „na spavanju“ pa se jave u program da betlaju.

 

Cujem fino kako susti papirima tamo, rasporedio ih po sobi i pripremio se, dusa, da krene na mene.

Eee budalice moja...


Ali sreca, pravih emceeva je tada bilo vise nego ovih miseva iza tastatura, telefonskih poziva i po coskovima klubova-
Lajanje im je bilo ograniceno, previse smo bili jaki za njih.

Sirove rime su tada lupale sa radijskih mikrofona, trazio se mikorofon vise, pa bi dodavali onaj fiksni majk jedan drugom, u zavisnosti od radijskog studija.

 

A jaran, koji je jedva zavrsio da ima emisiju na radiju, bi se hvatao za glavu u strahu da ce mu ekipa polupati inventar.

Ali nikad nije bilo belaja vrijednog spomena, svi smo mi tu bili iz istog razloga i iste ljubavi.

 

Ponekad su stvari znale izmaci kontroli pa se zaboravi pricati o nekoj temi, o promociji albuma nekog emcee ili grupe, pa te na pravi put vrati neko ko je nazvao ali nikad voditelj koji cesti kao i njegovi gosti zaboravi gdje je.
Ali sve je to bilo u „u raji“, tako da su takve stvari bile normalne, cak i pozeljne.

 

Puno puta se desavalo da se termin emisije „probije“ usljed dobre atmosfere, pa se znalo odrepat i u zoru J

 

U zavisnosti od termina i ozbiljnosti radija, koji je bio u vecini slucajeva nocni, dugo poslje emisije smo znali ostati u prostorijama i bacati suplju.
Nesto slicno afteru ali ni blizu.

Federalni radio je bio nesto sasvim drugo.

Tu su ljudi malo manje bili tolerantni na nase „malo“ slobodnije ponasanje.

Al hajde, to mogu i da razumijem, ipak je to ozbiljna rtv kuca.

Portir je (zvat cemo ga Fikro) presreo dva jarana logisticara na ulazu i oduzeo im gajbu pive.
Dzaba sto su ga pokusali podmiti sa dvije tri flase, Fikro je ostao kao stijena cvrst i postojan.

Kaze jaran da je na svako pokusavanje da promjeni misljenje i da ih pusti, Fikro postajao sve crveniji u licu, tako da su u strahu da ne prsne, odustali i ostavili gajbu u auto.


Vratili su se slijezuci ramenima, jebi ga, pokusali ste.

 

Opet na radiju „Zid“ je bila skroz drugacija atmosfera, da si nekad fakat imao osjecaj da si na ulici u svojoj mahali.
Nekako je taj prostor bio kao produzena ruka te iste ulice.


Tu sam se bas dobrog repa nasluso' ko rijetko kad u zivotu.

 

Mirza „bajrambarecula“ se pobrinuo da emisija bude okupljanje pravih rep glava gdje se mogla cuti i zadati repcuga.
Nista vise, nista manje.
To je ono sto nam je trebalo, osim partija i povremenih spontanih okupljanja mimo organizovanih gostovanja na radiju ili nastupa samih.

Radio je bio raja.
Radio je bio repcuga.


( nastavlja se... )

 

26.06.2018.

Price stare skole 22. dio - Bilo gdje, bilo kad ...

„Od kako znam za sebe underground jesam /
pa stanem iza svog, nikom ne dam da mi tersa“

Rekoh ja na ovoj zadnjoj traci.

I tako je fakat i bilo.

Nikad nisam imao zelju da odem u komercijalu, cak i kada sam bio na nekom svom „vrhuncu“ i kada sam imao vremena, zelje, rima, da to budem.

Cak mislim da medju pravom ekipom koja je bila na sceni takve zelje nije bilo.

 Bude mi fakat muka kad mi pod nos guraju neke glave koje su uspjele u nekoj sasvim drugoj vrsti muzike, koja ima elemente hip hop-a u tragovima, koliko ima vitamina u sumecoj tableti.

I ne smatram se uopste prozvanim kad ih spomenu.
To bi bilo isto ko kad bi Chuck D-iju iz P.E spominjali Davida Guettu i

rekli mu : -„Aaaa jesi vidio? Aaaa? AA? Uzeo pare...AA? A? AAA?“

 

Odmorite, pashe, od te price.

Treba bit fakat mazohista pa i poceti raspravu sa ljudima koji ne znaju razliku izmedju stvari koje smo mi radili i ovog necega, kako god da se to zove.

Ovdje ne govorim o reperima/mcevima, da se razumijemo u startu.

Ja imam, hvala Bogu, posao. Sto je najvaznije – placen.
Zaradio sam za svoj stan, auto, sasvim solidnu egzistenciju.
Ja ne moram pravit budalu od sebe da bi zaradio pare, ne moram raditi nesto sto ne volim ili ono sto nisam.
Poredeci ljude koji su radili ovo dusom i srcem i one koje su otisli u desete muzicke vode jer, Boze moj, nisu mogli zaraditi, je tako glupo da je fakat besmisleno i pokusati objasniti razliku.

A razlika je ocigledna.

Ne pada mi na pamet da ulazim u raspravu o necijem muzickom ukusu, samo pokusavam objasniti neke stvari onima koji mjesaju, dobronamjerno ili ne, neke osnove.
I ne doticu me neka preglupa poredjenja od ljudi koji nikad nisu bili u ovom.
Izbacuju me iz tena price ljudi koji tacno znaju „ko je ko“ i „sta je ko“ i opet uporno i iznova forsiraju pricu ko da imaju nesto od toga.
Smjena generacija je sasvim normalna stvar.
To je zivot. On donosi i druge prioritete kako godine idu.
Ali neke stvari, cisto zbog ovoga sto pisem i razumjevanja, moram napisati.

Fokus ide na skroz druge stvari.

Ako neko nije citao od pocetka bilo bi dobro da to uradi, a posebno da obrati paznju na uvodni dio.
Vjerujem da ce mu biti puno jasnije zasto pisem ovo.
Hvala Bogu pa postoji mogucnost izbora, nikog ne tjeram da cita ili da shvati ovo.

Da sad ne raspravljamo i elaboriramo zasto je nekom lakse slusati trake sa nedostatkom intelekta. Zasto slusati nesto sto moras napregnuti mozak, kad je lakse poistovjetiti se sa stvarima koje nikad neces imat, ljudima koje nikad neces biti, stvarima koje nikad neces raditi.

Nisu emceevi/reperi umrli. Nije rap/hip hop umro'.

Umrla je publika.

 

A eto, ja se sticajem okolnosti sjecam kad je bila itekako ziva i kad je znala sta je sta i ko je ko.

Treba mi inspiracija...treba mi da se sjetim nekih stvari pa sam evo sebi zado na YT album Smif n wessun-a – „Dah shinin“ i nije trebalo puno da „nadodju“ neke stvari,

 

Neki dan prolazim ulicom Kralja Tomislava, pa gore prema pijaci ciglane i malo prije trolejbuske stanice  bio je mali kafic gdje smo jednom odradili odlicnu partiju.

 

Neymar Saka je dosao sa svojim bratom Erminom i donjeli su kompletnu opremu.
Liniju, pojacalo, malu miksetu, mikrofon i vec smo bili spremni da odradimo poso'
S njima je dosao i Arma momak koji je bio sa ekipom G Records, odlican beatmaker i ispostavilo se isto tako dobar dj. Tu noc nas je bas znao naci sa dobrim stvarkama.
Posebno onda od 2pac-a „Crazy“ koju je pustio kad se raja razisla, a ostala mala ali odabrana ekipa kao i uvijek poslje partije.

 

Ne mogu se sjetiti imena kafica, znam da smo se dogovorili sa gazdom vrlo brzo, iako iskreno nije bila neka lokacija, pa nam je to olaksalo dogovor.

 

Ubrzo je dosao i Snake sa ekipom, Pume naravno, neizostavan kad je G recodrs ekipa prisutna i mali prostor je uskoro bio tijesan da primi svu raju.

Ovo je, mogu slobodno reci, bio parti emceeva. Velika vecina.
Skoro svi su bili izvodjaci i publika u isto vrijeme.

 

Zamisli scenu.

Drzim mikrofon, bukvalno se laktam sa rajom okolo jer volim mahat rukama kad repam.
Rijetko ko ne voli, ali ja sam bas volio da masem rukama.

Sreca pa mi nisu dali flasu kiseljaka u drugu ruku inace bi bilo svega.
Kako god ispruzim ruku tako nekog gurnem, skinem mu kacket, pomjerim ga s mjesta.

Al nema tersanja, nema grananja, svima je dobro, svi zadaju i svima je dobrila.

Nije vise bitno ciji je beat, Arma se pobrinuo da ne bude bitno.

Kako se raje nakamaralo pored malog sanka, neki su se popeli na one barske stolice kako bi bolje vidjeli sta se desava i kako bi napravili mjesta za jos raje.

 

Konobar je odustao od pokusaja da dodje s jednog kraja na drugi, pa je pice islo u jednom smjeru od ruke do ruke, a u obrnutom su isle pare.

I mozda bi se neko vec pitao ili racunao koliko je gazda uzeo para ali nas, fakat, to nije interesovalo.
Mi smo dobili prostor da bacimo rime i to je bilo jedino bitno.

 

U jednom momentu atmosfera je dosegla vrhunac da sam jednim okom tokom nastupa, gledao kad ce se nesto polomiti, razbit', sasut' ali na srecu, tu noc, ni casa nije stradala.

A nastupao sam na iks partija gdje je pod bio pun krhotina od flasa i ako nije bilo podijuma morao si dobro otvoriti oci da se ne isjeces ko vatale.

 

Izadjes malo napolje da uzmes zraka, otvoris vrata sav onaj dim izadje s tobom, pa opet nazad.

Zavrsim svoje pa se povucem prema sanku da oslobodim prostor za sljedeceg emceea, ali nikad previse daleko, jer vazda moze zatrebati „bekanje“ tebi ili nekom od ekipe.

Ili ce te jednostavno prenjeti, pa ces se opet naci u sredini da „kazes jos koju“.

Ovakve „male“ partije nisu bile bas idealne za price i mahalsku sa strane.
Nije bilo prednosti velikih klubova gdje si se mogao povuci u stranu i bacit neku pricu.
Jedina mogucnost je da izadjes ili da sacekas kraj pa onako dok se motaju kablovi i sklanja oprema da se dogovori neko gostovanje na partiji il nekom snimanju koje je tada bilo puno rijedje.

U publici je vazda bila scena u malom, gdje god se okrenes vidis emceaa, rajtera, didzeja, brejkera, bitmejkera.

I svi se znate.
Sto je bilo dobro kad zaboravim tekst, ostali samo nastave.
Tebi bude drago, prvo sto su te izvukli, a drugo je bio ocit znak da slusaju tvoje stvari

 

Onda se rajteri samo izgube u jednom trenutku i znas da su tu negdje u blizini, bombaju po nekom zidu ili garazi dok su jos uvijek pod utiskom partije i rima koje su se zadale,

Na licima bitmejkera vidim da vec imaju ideju za novi beat, ukoliko ima mjesta brejker ce se zavrtiti za raju par puta i tako dalje i tako blize.

 

Poslje pojedinacnih nastupa, vazda se odradi jedan sajfer a to se ovaj put bas oduzilo.

Opalili smo fini broj lajni dok bas nismo ispucali sve sto smo imali.
I onda standard, prvo bjeze zene, izlaz je vec termin koji je probijen, starci cekaju kod kuce i razmatraju opcije zvanja policije i tehnika udaranja kaisem kad im se pojavi kcerka.

Starije cekaju do kraja ako su single, nece li naci ljubav svog zivota ovu noc.

Gazda vec zadovoljno trlja ruka sa izrazom lica „dodjite opet, za vas prostor moze uvijek“, mi ostajemo jos malo preslusavamo neke trake koje Arma vrti.

Vec ganjamo nekog raju sa autom, dok se nisu svi razisli, da se potrpa sva oprema koju su braca donjela.

 

Gazda nam daje neku sicu, koja ce nam dobro doci da odemo do „Bilba“ da jedemo i polako se odvajamo u grupe.
Tradicija se ne smije prekidati, ishrana za jednog emceea je jako bitna ( * vidi 10. dio - Pljeha, hip-hop, tv...)


Neko kuci, neko sa nama, neko sa trebom, neko sa trebama. Zavisi kakve si srece bio tu noc. Standardno.

Arma mi daje par cdeova da „sprzim“, vracam ovih dana, hvala brate.

Gazda ostaje sa iznerviranim konobarom kojeg je zapalo da ostane duze veceras i zakljucava za nama.


U susret nam ide patrola policije sa rotacijom ali mi se vec razilazimo i oni, ocigledno, odustaju od peglanja i produzise prema ciglanama.
Mozda i oni odose do otrova da jedu.

Haj znaj.


( nastavlja se ... )

03.12.2017.

Price stare skole 21. dio - Hip Hop glave

Pricat cu vam veceras o hiphop glavama u ovoj igri.

Ali, prije svega. bila je tu ta posebna vrsta...tastatura mc.

Sta god neko uradi ono to ismije.

Na svakoj je ono partiji negdje u cosku, ili cak u prvim redovima, upija nastupe, htio bi on tako al zna da to nece nikad moci.

Ode kuci ko popisan, pa sere po forumima cijelu noc.

Izvrce pricu,a zna ti tekstove napamet, rukicama mase, pada u trans, pa cim se docepa sigurnosti svoje sobe pocne srat' ko foka.

Ma mrshhh.

Bilo je onih koji su ko pokusali bacat rime, vidjeli da ne znaju, pa poceli furat neku shatro kritiku ljececi tako svoj kompleks. Razlicita vrsta Šabana sa dosta dodirnih tacaka.

Sto spominjem ovo?


Prijasnje generacije u hip hop-u nisu se razlikovale puno od ovih danasnjih.

Vazda ce nas bit svakakvih i to je normalno.

Svi smo mi, manje-vise, ljudi jbga.

Al je vise picki u igri, na zalost.

 

O njima necu vise trositi rijeci, obeco sam sebi i drugima sa kojima svakodnevno pricam o ovoj i drugim temama.

 

Al' sam imao tu privilegiju da upoznam toliko dobrih mceva i brace u igri.

Jos dan danas zovemo jedni druge po nadimcima, rijetko kad imenima i fakat se nekad trznem kad me neko od njih zovne imenom.

Ja sa imenima i onako tanak, javno priznajem da nekim nisam ni znao prava imena duzi vremenski period.

 

Sjecam se Insana kad je zaboravio tekst pa ponio papir na binu.

Raja pala na usta od smjeha, neko iz mase odma' dao naslov „Melodije

Jadrana“ i ode brat u legendu brze nego sto je otiso' sa bine.

Jer kucat na forumu rime i zadat ih pred 100 ljudi nije isto.

Trema je zajebana stvar, fakat znam dosta ljudi koji su bez publike/pritiska genijalni ali cim se skupi vise od 5 ljudi...belaj.

Znam i one sto snimaju iz 45 kanala, pa dodju na binu, zinu ko vrabac kad ga mater hrani.

 

Al trema, neiskustvo...sve to utice na izvedbu.

 

Svima nam se desavalo jebi ga.

Izmedju ostalog za to sluzi i taj neko koji te „beka“.

Ako zna svoj posao naravno.

U suprotnom, vise ti smeta nego sto ti pomaze.

U tim trenutcima blokade, raja su se snalazila kako su znala i umjela.

Neki bi ponavljali refren dok „nadodju“, pa je tako bilo komentara, jesil to uradio pjesmu il samo refren :)

 

Mene je par puta raja izvukla, samo mikrofon prema njima ako je neka traka koja je vise slusanija od druge, pretezno su znali tekst.

Bilo je tu raje u publici koja je znala dic atmosferu.

 

Seko mi je tu bio jedan od „zahvalnijih“, pa je nastala ona poznata „Seko je reko'“

On je bio medju onima koji su me „podsjetili“ na tekst, izmedju ostalog.

Strasni rajter nema gdje ga nije bilo i skoro da i nema partije na kojoj nije prisustvovao i davao podrsku svim ekipama, bez obzira.

Ne po svaku cijenu, naravno.

Ako si los, onda si los i tu nema pomoci, bez obzira koliko te (tvoja) raja gura.

Znao je to izvuci i DJ.

Od Ahmaada, Bong-a, Thariik-a, Caminha...ljudi koji su imali osjecaj.

Sva trojica su znali animirati raju, dici atmosferu ako to emcee-u ne podje za mikrofonom.

Ahmaad je znao od 2 ploce napraviti beat, gdje god bi se pojavio temelje bi cupao.

Bong je izvlacio stvari na plocama koje pola raje nikad nije culo, vazda bi znao iznenaditi.

Thariik je uvijek znao puls ekipe koja bi bila trenutno na partiji.
Nije bilo ruke koja nije bila u zraku.

Caminho je znao zadati strasan beat box, pa s njim na partiji matrice nisu ni bile potrebne.

On su prije bili nepresusan izvor novih stvari ili onih koje do sad ja nisam cuo.

Pa je to jos bio bonus i privilegija koju su tadasnji dj's imali.

Bilo je momenata u bivsem Kinu „Bosna“ da dj jednostavno prekine beat, matricu, kako hocete, i samo digne ruke u cudu kao „sta to lupas“?

Hip hop glave, brate.

Dobro druzenje je bilo u vrijeme BC-a  (Bussin Crew)

Modernija verzija GP-a (Groups & Peoples).

O ovim organizacijama pisat cu opsirinije u nekim zasebnim dijelovima.


Riven je okupio solidan broj ljudi, uglavnom emceeva, uz dobre organizacije partija.

Jedna od boljih je bila uz „Bussin crew mixtape“ u bivsem klubu „Internet“.

To je, bar za mene, bila jos jedna u nizu dobrih partija i dobre organizacije i punog kluba.

2007, scena je jos disala i bila je aktivna.
Poslje toga se to sve pocelo polako, ali sigurno, osipati.

Sjecam se da smo dosli pravo ranije u klub, malo zbog probe, malo zbog druzenja.

Ja vise zbog druzenja, kao sto sam ranije rekao, probi nisam pridavao toliki znacaj kao neki, ali svakom svacije jel.

E sad, ko god se ikad nasao u nekoj organizaciji znao je ovo vrlo dobro.

One VIP kartice su imale znacaj samo ako je organizator bio ozbiljan i ako je imao dobro obezbjedjenje.

Bez te dvije stvari one su ti samo smetale oko vrata.

Uvijek se tu nadje raje, dozivaju te, daj ovo daj ono...

Ko odoli tome, pogotovo zenskim molecivim pogledima, taj je uspio u zivotu :)

Ali ovaj put organizacija je bila ekstra, sto bi mladji rekli top, tako da nije bilo izuzetaka ni u kom pogledu.


Helem, ulazimo mi u klub i standardna slika tog doba ( nisam bio dugo na partiji mozda je to i danas mada sumnjam ) grupe i grupice po uglovima i coskovima.

Svak se drzi svoga ko da ce ga pojest' mrak ako se slucajno izdvoji ili ode do hale.

Par batre vec tamo lomi guzove uz neki beat i sjevaju ocima ko ce im bit zrtva na afteru, ili mozda cak prije, zavisi od sposobnosti doticnih i nivoa alkohola zrtve u tom trenutku.

Proba treba uskoro da pocne ali zajebancija je zadana davno prije.


Treba se sa svima ispricati dok ne pocne, a kad pocne neki se toliko unerede da te nece ni prepoznat', pa bolje sad obaviti „sta ima?!“ dok se ne zakuha partija.

Stao sam malo sa Sekom i hodniku, prica mi o partiji u Tuzli i kako im je bilo.

Dolazi moj rodjak Damir (Kane) i njih se dvojica izgubise u mraku.

Na probi standardno, mene malo ponese beat pa bacim koji fristajl, cisto da ocistim grlo, jos par emceeva prihvati i zadamo mali open mic.

Ali prikocio sam na vrijeme.

Treba nesto cuvati i za nastup, ne treba otkrivati bas sve karte.

Ha ya.

Onda se klub polako poce puniti i svi zauzese svoje pozicije dok se jos moze proci do bine i nazad.

Ne sjecam se koji sam izaso po redu, nit je bilo bitno.

Raja je ispratila svakog izvodjaca sa vise ili manje zara i sa vise ili manje euforije.

Od Kome, Kontre, Sterme, Fataliste svi su zadali repcugu i odradili svoj posao.

Meni je nestalo beata pred kraj, al' se nisam dao zbuniti, pa sam zado' drugu stvar do kraja. Raja podrzala, lirika se morala ispostovati.

Sterma je odradio ekstra bek i sve ostalo je proteklo odlicno, kako je i planirano da bude.

Svi smo izasli u crnim majicama sa bijelim slovima „BC – Sarajevo 2007“

Slikali se sa cd omotima, bacili mahalsku sa rajom, slikali se na bini, promociju ispostovali.

Bas ko sto rade pravi reperi :D

Neko mi je klepio mineralnu i slago' da je nema vise, pa sam morao traziti alternativno pice.


Sada neke ljude ne mozes vidjet ni na drustvenim mrezama, a kamoli uzivo sto je fakat porazavajuca cinjenica, da ne kazem otislo sve u k*rac.

Standardno, kasnije se otislo na hambas.

Nekog isprala vutra, nekog pivka, nekog nastup, nekog sve nabrojano.

Jos jedna noc i jedna partija iza nas...


( nastavlja se... )

 

 

 

 

 

 

 

 

 

14.11.2017.

Price stare skole 20. dio - Johnny je u kuci...

Nikad mi nije mrsko ni tesko pisati ove price.

Problem je fakat sto nemam toliko slobodnog vremena da ih pisem bas toliko redovno.

Zahvalan sam raji koja prati i daje podrsku i respekt.

Fakat mi je drago sto cijenite i opet fakat se trudim da to bude sto redovnije, bez nekih velikih pauza.

Koliko ovo kao i pjesme koje sam snimao i snimam radim prvenstveno za „svoju dusu“, takodjer ovo je za raju kojima je hop u srcu. Za one starije da se prisjete dobrih starih dana i repanja, za mladje da bace pogled kako je to radila stara skola kad smo bili mladi kao oni sad.

Nije mi cilj pametovanje i isticanja sebe u bilo kojem pogledu, samo jedan pogled unazad, ne samo mene nego i ostalih ljudi koji su bili ( ili su jos ) u igri.

Drago mi je da mladja raja preuzima „legacy“ starijih i drzi to kormilo u pravom smjeru, bez obzira na toliko prisutne fuseve, fejkere i laznjake koji razvodnjavaju hip hop.

Al' svakom svacije.

Neki dan bas sjeli kod mog brata Ade i malo po malo bacismo „back in the day“ uzivo.

Poceli smo od neke sasvim lijeve teme, da bi dosli na onu pravu.

Snimanja po kucama :)

Obisao sam stanova vise nego jehovin svjedok.

Jedina razlika sto je ovaj samo doso' do vrata, a Mista je bio u kuci! Gyeahh!

Kucna produkcija je u to vrijeme bila mati, otac, tetka i tetak u jednom.

Od Vratnika do dobrinje, nema gdje nisam bio, sve za ljubav hip hop-u :)
U normalnim okolnostima i u normalnim galaksijama, ljudi imaju termin u studiju, dodju u zakazano vrijeme i to je to.
U ovim kucnim varijantama, od „termina“ snimanja je zavisilo toliko toga, da nikad nisi bio siguran i hoces li snimiti traku, a kamoli kad.

Zato me ovih dana ljudi cudno gledaju kad napravim frustriranu facu cim neko spomene „kucnu varijantu“.
Koliko je takvo snimanje imalo mana, toliko je imalo i dobrih strana i prednosti.

Ono druzenje i zajebanciju ne moze zamjeniti nista, plus ako je kakav kauc bio blizu da se mozes izvrnut dok cekas svoj red da snimis, ili da tu pises i doradjujes rimu...idealno!

Ponekad se i baci kunj, sto da ne, sve je za ljude.

Nezaboravne zajebancije i momenti su bili kod Durre,Boss-a, Riflea. Mastera, kasnije Phat C-a na Dobrinji, Emshe na Grbavici, Pumeta na Mejtasu do Mantika u Hadzicima.

Ma spomeni mahalu i vjerovatno sam bio tamo.

Dodjes sa obrazom, u ranac sam rimama natrpas sokova, cokolada, cipsa i lagano.
E sad, u zavisnosti od osobe zavisio je i sadrzaj ranca, da sad ne detaljisem, sta ja znam ko ovo sve cita.

Obavezno se nosila i svoja kolekcija muzike, moguce da ti imas sto domacin nema, internet nije bio toliko zastupljen kao sada, jos uvijek je to sve bilo u povoju.

Kod Pumeta je bilo prejako! Romana bruku, nekad se znalo desit da se bas zacitam dok on isproducira snimljeno.

I ta snimanja su bila uvijek kucile, uvijek je dolazilo raje i koja nije snimala.
Rijetko kad da bi dosao solo.

Prvo se preslusa sta si donio sa sobom, pa se usput pojede i popije sta ima i onda lagano se pocne.
Puno se puta desavalo da odes onako, bez nekog plana sta ces snimati i beata na koji bi to uradio.
Ja sam uvijek imao rima u steku, tako da sam vazda mogao izvuci iz ranca sta je trebalo, ko sport Billy.

U zavisnosti jel to tvoja traka ili gostujes nekom.

A ako nemas adekvatnu rimu, pa uvijek je bilo praznih listova, majka mu stara.
Sjedi u cosak i pisi. Problem nije.

Nekad se znalo i pretjerati u zajebanciji, pa bi se za taj dan uradilo malo ili nimalo.

Sto se ipak, desavalo rijetko, zbog gore pomenutih „termina“.

Ko zna kad ce domacin opet moci da te ugosti. Starci s posla, na poso', gosti, brat/sestra spavaju i tako dalje i tako blize.

Par stvari za svoj albume „Rakovim koracima“ i „Praznik u Sarajevu“ sam radio kod Pumeta.

DC dao svoj „skromni“ doprinos na intru za „Rakovim koracima“ koji je snimljen bez ikakvih prekida i kasnijeg doradjivanja.

Ja sam imao srecu da sam vazda bio okruzen hiphop glavama.
Ljudima koji su zivjeli za ovo, tako da nije bilo tesko bacit rimu u svako doba.
Jedni drugima smo bili inspiracija i u ozbilji i u zajebanciji koja je znala trajati do dugo u noc.

Dakle, spremamo se mi da snimimo traku za moj album „Rakovim koracima“ i sve ide normala.
Pume pusta beat, na slusalicama sve ok, mene krenulo...kad cujem DC-a ( inace naslonjen na kauc gleda kroz prozor, Pume je bio u potkrovlju ) kako huci ko golub.

E sad samo da stanem na sekundu i objasnim.
Znaci ovo nisu studijski uslovi, naravno. Koliko god je beat pojacan cujes neke stvari, u vecini slucajeva raja suti, ispostuju snimanje.
Ali nekad se tako tesko suzdrzati da ne kazes nesto ili da se ne nasmijes, jer zna se, u situacijama kada bi trebao biti miran to bude nemoguca misija.
U nekim drugim prilikama, stvari koje te tu natjeraju na smijeh do suza na snimanju, ne bi ti izmamile ni grimasu na lice.

Ali jebi ga.

I cujem ja DC-a kako huci ko golub i Pumetovo: „Daj ba haveru, sta ti je?“

A njemu ce DC : „Ma brate kontam kakav je zivot ovih golubova“
Ja se nisam mogao suzdrzati. Plac.


DC je htio da izadje da ne bi necim izazvao opet neku provalu, al kad god bi on izasao iz sobe, nama je to bilo jos smjesnije.

Trebalo nam je dobrih pola sata da se situacija smiri i sve dodje na svoje.

Kod Durre na Dobrinji na snimanju „Loleka i Boleka“ bilo je brat bratu 15 ljudi u sobi.


Traku sam snimio iz jednog dijela, a u sobi je bila atmosfera ko na partiji.

Tolika kolicina zajebancije i pozitive je bila odlika tih godina i tih generacija.

Nije se tezilo nekoj perfekciji, a opet su snimljene stvari imale tezinu i ne mogu da prezalim neke trake koje nisu sacuvane.

Desavalo se da slusamo neki beat i samo pocnemo bacat slobodnjake, pa se to oduzi drama. Dodjes da snimis ko da si doso' na open mic. Normala.


Tako je nastala i „Rap tegoba“ i slicne stvari.

Uzmes mikrofon sa stalka i zadas. Kad je dernek nek i hala gori. Ha ya.

Bas sam pozelio takvu vrstu atmosfere, iako od „Ajfer sanjo 2“ nisam imao priliku, niti je bilo vremena da se snimi nesto.

Od memenata, iako rijedje ali se desavalo, da ti uleti neko od ukucana u sobu gdje se snima i kaze : - „ Tise, mali spava“ i slicno.

Ajj i uleti neko od raje smrde mu noge, brate za oci stipa.

Otvaraj prozore, trazi izgovore...

Neko nema stalak, pa lijepi tekstove za ormare, za staklo, za stolove dignute da budu u visini.

Od ideja da se ljepe skoljke od jaja po zidovima, do pokrivanja dekama dok snimas.

Taman se to nekako ustima, vrisne mikrofon il neki drugi dio, u mnogim slucajevima, skromne „opreme“.

Rifle je znao zadat produkciju i izvuc maksimum taman da si snimio vokale na hemijsku olovku.

Bilo je slucajeva kad se lemilo na licu mjesta, sarafalo, stezalo, rezalo, prekrajalo.

I svi su ucestvovali i pomagali ne bi li se kvar otklonio.

Otvoris prozor u mahali jos par ljudi ispred kulira, sta radite, eo snimamo, eto nas...

Kad se snimao „BH hiphop mixtape“ ispred Durrine zgrade je ostalo ljudi bruku jer nisu svi mogli da stanu.

Neki su otisli da se presvuku i osuse, taj dan je padala jaka kisa, tako da smo svi pokisli ko misevi.

I tako dok se pokusalo pregrupisati i skontati sta dalje, Durra baci novi beat i usput se baci koja rima dok se osuse kacketi i duxevi.

Ukucani su bili prilicno tolerantni prema nama koji smo dolazili da snimamo, pa su nas gotivili ko da smo izbjeglice koje su samo prije sat pobjegle ispred belaja.

I znali smo sve ukucane poimenice.

Od nane, dede do najmladjeg clana.

Moja nana, rahmetile, je svracala ekipu da jedu, prije nego sto nastavimo dalje snimanje spota za „BH hiphop mixtape“.

Zabrinuto je vrtila glavom govoreci „Mahire nek dodju gore da pojedu sta, vidi sve visi na njima“.

I svi su je znali, kao i ona njih. 


A u mojim slusalica pita KRS :

„Do you ever think about when you outta here....“


(nastavlja se...)

 




19.08.2017.

Price stare skole 19. dio - Izgubljene trake i party u klubu "Labirint"

Eee jes mi bilo mrsko ponovo poceti, ali mrsko da valja.
Ali vakat je bio jel...
Sve nesto odgadjam...te ljeto, te vako te nako...

Kao sto je vec neko rekao “hip hop je nacin zivota“.
Pa bio je i moj.
Jos uvijek je, ali ne u onom obimu kakav je bio prije normalno, kada sam bio mladji.
Ne idem po partijima,ne hodam gradom u sirokim tolama,dresovima,kacketima okrenutim naopako,sa strane,u koso,na koso...
Vecina nas to vise ne radi.
Ali,zivimo hip hop. To je sigurno.
Danasnji hop se fakat promjenio. Za mene,za nas..moju generaciju jeste definitivno.
Na zalost.

Mozda se i za onu generaciju koja je zapamtila Run Dmc,Public Enemy vec poceo mjenjati sa grupama koje su dolazile,i mozda im se i onaj nacin (koji smo mi upamtili) vec tad cinio radikalan,ali ovo danas...
Cast izuzetcima, naravno.
Od beatova,do lirike, za mene je vise nego neprihvatljivo.
Mjesavina tehno,dancehalla-a i cega sve ne, jednostavno se ne moze nazvati hip hop.
Odbijam prihvatiti to.
Naravno, u svom tom sivilu pojavio se "Helem Nejse" i vratio hip hop gdje mu je i mjesto.

Ali o tome vise price kasnije.

Neki dan otvorim ormar trazeci neku knjigu davno bacenu, po mom sjecanju, bas tu i iznenadim se pravo.
Nadjem kutiju sa audio kasetama! Sto bi reko Big Pun : Yeahhh baby!

Mojoj sreci nije bilo kraja! Taman da imam sta slusat u svom autu kojem je tvornicki kas (mrsko mi ubacivat cd).
I tako u jedno radnicko jutro uzmem nasumicno par kaseta, da imam sta slusat do posla i pravac u vozilo.
Jedna od kaseta Method Man - album "Tical" vrtila se par dana, taman toliko da malo ubijem nostalgiju.
Inace sam tu kasetu "potrosio" u wallkman-u dok sam bio u srednjoj.
Sljedeca na redu za peglanje bila je "Hell on earth" od Mobb deep.
I tamo nekad poslje cetvrte pjesme cujem "klik", pa neke zvukove cudne..glasove u pozadini..i na kraju nase glasove!
Neke stvari koje sam mislio da su zauvijek izgubljene sad sam cuo u svom autu!
Sintisajzer i nase repanje ocam'.
Ko bi reko da ce mi ovo sada znaciti ko da sam nasao milion u zlatu, a ne neku staru ishabanu kasetu.
I ne samo to, bilo je par snimaka sa gostovanja po radio emisijama.
Ovih dana sam u potrazi za jos takvih koje eventualno sadrze neke nase „sesije“.
I ako nadjem, moram ih negdje spakovat dobro. Vraca im se vrijednost.
Mozda vecini koja ovo cita kasete ne znace nista, ali onoj manjini, starim glavama... znaci puno.

Helem nejse, sto bi rekli Stihomir i Gago :)

Dakle svi se poslje snimanja prebacujemo u „Labirint“.

Ispred se stvara guzva kako raja pocinje da dolazi, i mi se tradicionalno druzimo ispred, prije ulaska.
Dosta raje izmedju ostalih i Kwonel.
Glupiramo se i slikamo ispred, malo price o mixtape-u i snimanju spota.
Ja vec osjetim nadolazecu prehladu..grlo me vec pocinje da me haba, a ja to jos pogorsavam sa vec, pred nastup tradicionalnim  „kiseljakom“.

Ovaj party nije bio maxuz organizovan, zato sto tape nije bio jos zavrsen.
Party je organizovala druga ekipa, a nama je dobro doslo da malo odmorimo.

Cak niko od nas i nije imao namjeru da nastupa ( iako je moje ime bilo na plakatu )
jer nas je vec cjelodnevno snimanje na tri hiljade lokacija opralo da valja.

Svi smo imali svoje razloge.
Jedna od pravo, ali pravo rijetkih situacija kad sam vagao hocu li uopste doci na partiju, a kamoli nastupati.
Ali jos uvijek su partije bile nacin da vidis i budes vidjen.
Jos uvijek je to bilo okupljaliste svih hip hop i rap glava.
Brejkera, deejeva, rajtera, beat mejkera, emceeva...svih kojima je ova igra bila u srcu, furka, ljubav, ovisnost, sta god.

„Lolek i Bolek“ je jedna od pjesama koja je bolje zvucala uzivo nego na snimku.
To je, inace, jedna od prvih „ozbiljnije“ snimljenih pjesama.
Pod tim terminom mislim, na normalan mikrofon i kakvu takvu obradu svega snimljenog.
Produkciju i to.
„Lolek i Bolek“ su snimljeni kod X Durra u kuci, njegov beat, njegov mikrofon, sve.

 Da dignem atmosferu odlucio sam se za tu pjesmu, a poslje toga su rime same dolazile.

Moje sjecanje nije bas tako perfektno ali mislim da su rime isle ovako :

„Reci mi kako, sje*o' si se ziv, a ja te nisam tako...

-....sve puca od mladih nada, rime im sjebada/ u jednoj pjesmi djeca pobiju i pola grada.
Nije tesko se nalozit, al kako lozionu obrazlozit'/ kako drzat se pravog i sve to poslozit“

 

Na zalost, tu traku nemam sacuvanu i ako je neko, nekim cudom posjeduje, bio bih mu i vise nego zahvalan da mi je dobaci ili upload-uje ma YT.

Da dignem atmosferu odlucio sam se za tu pjesmu, a poslje toga su rime same dolazile.
Raja je vec znala stvar pa su se svi zagrlili  i uz Durin beat je pocelo ludilo.
Odjednom su svi izvodjaci skocili na binu i pridruzili mi se.

Bio je tu i Ikon, Dura, SDA ekipa, Zeko, SSP i drugi.
Naravno, plakate i flajere je stampao Riven.
Pravo dobra zajebancija trajala je i poslje par odradjenih traka, bacio sam i freestyle.
Jednostavno atmosfera kad ponese i kad je raja na tom nivou, nisam mogao da odolim.
Uvijek sam volio te „domacinske“ partije.
To je ono kad si ti kao izvodjac i raja koja te slusa/gleda na istoj „valnoj duzini“, jedno.
Onda i prostor gdje stane 200 ljudi dodje ko soba i partija ko neki kucni dernek.

Poslje toga ukljucuje se i Kwonel sa svojim stvarima i poziva me ponovo na binu, pa smo jos tu zadali koju rimu.

Open mic je u to vrijeme bio sastavni dio jedne partije, pa smo i tu dali svoj skromni doprinos.
Za divno cudo, umora je nestalo, zato ce me kasnije stici svo to skakanje po kisi i propuhu, fasovo sam prehladu pa sam 3 dana sebi dolazio.

Uspjeli smo da odolimo bacit rime sa mixtape-a.
Ali svako od nas ih je imao dovoljno, tako da nije bio problem i vratiti se na „bis“, naravno.
Mozda samo steta sto nismo imali kameru da i tu snimimo par kadrova.
Sada je bio red na nas da budemo publika, te smo dali priliku i mladjim izvodjacima da i oni kazu sta imaju.

 

Nastavili smo u dobrom raspolozenju i poslje nastupa, dj je zavrtio svoje, pa smo se i tu malo razgibali.
Nisi morao imat sat da znas koliko je sati i koliko je neka treba stara.
Oko ponoci se vecina njih razbjezi, one koje ostanu su punoljetne il nemaju zabrane.
Jednostavno.
 
Jedan od milion razloga, koje sam naveo ili nisam, zasto sam volio ovu „igru“ bio je taj osjecaj koji razumije samo mc.
Drzati mikrofon i biti na bini. Kontrolisati situaciju i zadavat rime.
Plus, u drustvu tako kvalitetnih emceeva dao bi 110% svojih mogucnosti.
Dobri emceevi su ti dali podstrek i voljni momenat da das sve od sebe, da das ono najbolje od sebe, pa bilo to repanje ili podrska u smislu „bekanja“.
Samo mahat' rukama i davat podrsku, biti dio publike, davalo mi je taj osjecaj pripadnosti kulturi koja nam je dala toliko toga, a nadam se i mi njoj.

 Poslje partije cuo sam da su momci koji su organizovali sve ovo dobili od „velikodusnog“ gazde gajbu pive.
Ali skoro svaki „deal“ je bio slican ili gori.
Rijetko kad bi dobio novcanu naknadu, sve se vrtilo oko placanja u picu ili besplatnim ulazima u klub i tapsanje po ramenu.
Ali svi smo znali da to nije bio cilj, vec kasnija prica po forumima i glas raje na ulici. Izvedba na partiji, a ne snimljena stvar u 200 kanala, dojam na "open mic-u", su stvari koje su odredjivala reputaciju jednog MC-a.

To je ono sto je razdvajalo dobru partiju od lose.

Po izlasku smo saznali da je neko Kwonelu obio auto i ukrao kasetofon.

To je pokvarilo raspolozenje i polako smo se razisli.
Jos jedana partija zavrsena, lagano kuci, neko u auto, neko na trolu, neko na tramvaj.

Ostat ce neki tag na sjedistima, mozda i neka rima.

Laku noc emceevi gdje god da ste.


( nastavlja se... )








 

 



15.08.2017.

Price stare skole ponovo na starom blogu! Uskoro!

Stranica BHOP nije vise u funkciji pa cu uskoro nastaviti pisanje na ovom starom blogu.
Ko nije pohvatao "price", ovdje se nalaze svi do sad objavljeni dijelovi pa bujrum!

( Ako zelite citati od pocetka, na dnu stranice imate link za starije postove )

JDM

11.05.2013.

Price stare skole 18.dio - Snimanje za BH hip hop.com mixtape

Kad se pocelo sa snimanjem spotova za „bh hiphop mixtape“ nisam ni sanjao da ce to biti tezak i mukotrpan posao.
Za sve ucesnike, a posebno za Kulu koji je kasnije radio produkciju.
A ispostavilo se da ce to biti deverli da se sve to realizuje onako kako smo to zamislili.
Bio sam svjedok Kulinom radu i nije mi bilo svjedno gledati to, a kamoli sastavljati,rezati,namjestati snimljeni materijal.
Ja bi od huje razbio i ekran i kuciste za manje od pola sata, ali to je bio jedan od ljudi sa najdebljim zivcima koje sam ja znao.
Nekad me je cak nervirala ta, za mene, nenormalna mirnoca i strpljivost, pa cesto nisam mogao dugo sjediti u toj prostoriji.
Ali u tome i jeste bila stvar.
Nismo svi bili za sve. To je bio skup raznih "zanimanja", i projekat koji je okupio bruku dj-eva,emceeva,crtaca i cega sve na jednom mjestu.
Za one uslove to je bila velika stvar. A kako stvari stoje za sada, tesko da ce takvu organizaciju,bar sto se tice slicnog projekta, neko uspjeti
ponoviti.

Iskreno, cisto sumnjam.

Lokacije su bile skoro po cjelom gradu, od grbavice,dobrinje pa do ilidze.
Vecinom smo isli svi, gdje god da se snimalo. Ipak je to bilo nesto sto nisi mogao doziviti svaki dan, tako da smo svi sretni tabanali dokle je i koliko je trebalo. A tabanalo se.
Puno puta pjeske, rijetko kad sa autom.
A i to si trebao bit pravo sretan da te zakaci. Ako ne, onda tramvaj ili, pogađate, taban fijaker.
Riven, sa pravo skupom kamerom nad kojom smo svi strepili i molili Boga da joj ne bude nesto, plus ostala ekipa.
Ja sam posebno imao suhu da ce past sa onog stalka koji mi je izgledao tako lohotan za medalju, zbog cega sam cjelo vrijeme cekao momenat kad ce se razbit.
Lokacije su se birale nasumicno, ili po zelji pojedinca ili grupe.
Sreca, niko nije imao neke posebno pretjerane zahtjeve za mjestom gdje ce snimati.
Posebno je bila sreca da je jos par ljudi odlucilo snimati na grbavici, tako da sam se mogao nekoliko puta ispaliti u kucu da nesto jedem.
Drugi put nisam imao srca da budem hinja, pa sam pozvao ekipu da uđu i da jedu i piju, nebili dosli sebi malo.
Moja nana, Rahmet joj dusi, ih je docekala sa rijecima „E duse moje jeste li gladni?“
Ko i svaka bosansko-hercegovacka nana, prva briga joj je bila da se gosti najedu i napiju.
Vjerujem da smo izgledali ko izbjeglice i protjerana lica onako umorni i iscrpljeni,pa bi nas i najgori dusman ponudio cokoladom u najmanju ruku.
Svi ostali bi nas prikljucili bez puno okljevanja na infuziju.

Poslje kratkog predaha nastavili smo dalje.

U međuvremenu je stigao i Kwonel, momak rođen u Tuzli, sa stalnim boravkom u Njemackoj, sto bi rekli, sa Frenkijem i Soulom također momcima iz Tuzle.
Tog momka sam posebno gotivio. Između ostalog zato sto nije dvolican, sto je raja samo takva, i sto je brat.
Jedan od rijetkih koji su zasluzili svaki respekt!
Zadesio se tu u BiH, pa je naletio usput da snimi svoj dio i usput da prisustvuje partiji koja je bila organizovana tu noc, a na kojoj smo zajedno nastupili.
O tome cu pricati nesto kasnije, a ako ne stignem, onda sigurno u dijelovima koji sljede.

On i Frenkie su svoje djelove također snimili na grbavici u prolazima ispred kojih su se nalazile garaze.
Lokacija je mozda izgledala dobro, ali je propuh vraco djecu iz petog u treci.
Znam da sam poslje toga drugi ili treci dan fasovo jaku prehladu, te sam bio van stroja 3-4 dana.
Ja sam svoj dio snimio u mom haustoru. Da budem precizniji, vecinu svog dijela sam snimio tu..
Ostatak u prolazu kod tzv sopinga. Dio u haustoru je bio na stepenicama.
Ne, nije bilo po uzoru na Nas-a, jednostavno mi je doslo da bi mogao snimiti tu i tako je i bilo.
Kamo srece da su i drugi izabrali zatvorenu varijantu.
Sha je snimala ispod mosta na Ilidzi, Despot je guzeljo po sinama...ja se zavuko u haustor.
Plus sto je cjeli dan padala naka sitna,uporna kisa, uz prilicno hladno vrijeme, iako je bio kraj aprila.
Dobro je da svi nismo zavrsili sa prehladom i toplomjerom u ustima.
Zanimljivo, nikom nije padalo na pamet da moli svoju raju i rođake da parkiraju svoja auta uzeta na lizing, pa da se sepuri po haubi i ispred auta, ko kakve kurave s autobuske stanice.
U to vrijeme je bilo nepisano pravilo „keep it real“, i jedna rijec koja je isto tako isla normalno uz sve sto smo radili. Rijec je bila: RESPEKT!
Nesto sto se podrazumjevalo.
U vrijeme kad mozes naruciti burek preko digitrona, ne pada mi na pamet da trosim vrijeme objasanjavajuci sta je to znaclio tad, sta znaci sad.
Bilo bi normalnije da se spot snimio u troli ili tramvaju, prirodnom okruzenju svih kokuza i obicne raje.
Nisam vidio neku satisfakciju da se slikam ispred mecke ili benge, a poslje snimanja odem kuci trolom.
Jednostavno nije islo.

Al da se vratimo na temu.

Princip snimanja je bio prilicno jednostavan. Gdje se nije moglo prici sa autom iz kojeg bi se pustila muzika, uzeo bi se mali mp3 player, pa slusalice u usi da cujes traku.
Onda samo otvaraj usta i masi rukama.
Mogu samo zamisliti Kulinu muku koji je to sve kasnije sastavljao i producirao.
Ali svi smo se prihvatili toga, povlacenje nije bila opcija.
Jedan od zanimljivijih momenata je bio kad je murija dosla da vidi sta to radimo.
Nedaleko je bilo leglo kriminalaca i raznoraznih prikaza iz nocnih mora svakog normalnog covjeka, ali naravno mi smo bili opasniji, zajebaniji za medalju.
Skup najgorih na zemlji u tom trenutku. Bas.

Uvijek sam tvrdio da imam ubistvene rime.
Al salu i guzicu na stranu.
Osim sto su mi usli u kadar, nisu se dugo zadrzavali kad su se uvjerili da mi „samo nabrajamo nesto“.
Otisli su svojim poslom. Negdje na kafu il hambas kod otrova.
Cak je taj upad sa patrolnim kolima ispao super cool ocam.
Nervirao sam se drama, jer mi je jedna slusalica ispadala svake po sekunde iz uha.
A kad se to sastavi sa svim vec pomenutim srkletima, onda nastane jedan veliki srklet koji te onemogucava da budes 100% koncentrisan na ono sto radis, pa makar to bilo i pishanje.

Nakon nekoliko ometanja, sto iznenađenog postara koji je stisnuo svoju torbu u strahu da mu je ne otmemo, jer je sigurno u jednom momentu pomislio da smo mu napravili ceku,do par komsija koji su prolazili znatizeljno gledajuci u nasem pravcu.
“Sta sine, opet REPUJETE?! Hajde neka, neka...da hoce onaj moj malo tako ko vi, a ne da pije...“ I da tuce zenu komsija, al haj nea veze.
I nakon par „ispadanja“ uspjeli smo sve snimiti vecinu kadrova u kratkom periodu.
Slusalicu sam nekako uspio da „ukrotim“, ali player je poceo da „preskace“ iz ko zna kojeg razloga, pa je dodatno komplikovao situaciju.
Al uz sve probleme, zajebancija nije stala ni minute, pa je nekad i Kula iznerviran morao prestati sa snimanjem, jer smo se mi previse smijali
da bi mogli nastaviti.
Bilo je i takvih momenata, kada smo bili previse neozbiljni za bilo sta smisleno,pa je covjek iskusno sacekao da se smirimo.

Dodje scena kad si ti ozbiljan, ali iza kamere Ikon pocne pravit face i onda malo fali da povuce i tebe.
Onda se smjeh prosiri kao virus i cjeli "set" se keberi ko na horsu.
A to je nekad znalo i da potraje, jer vecina nas i nije bila svjesna da je ovo ipak bio ozbiljan posao, bez obzira sto smo svi to radili iz ljubavi.
Ipak, uspjeli smo nekako provesti kraju snimanje.
Na Kulinu srecu, koji je polako poceo da gubi strpljenje iako ga je imao za izvoza.
Svi mi imamo granice strpljenja, jebaga.
Pratilo nas je i par crtaca koji su usput bacili koji tag sto za nas, sto za svoj cejf.
Jedan tag je cak prezivio do dan danas, a nalazi se odmah ispred mog ulaza.
Sacekali smo Kulu da snimi jos par kadrova solo, pa smo se polako poceli pakovati.
Naporan dan se polako, ali sigurno priblizavao kraju.
Kasnije smo se natrpali u auta i krenuli prema gradu da se i ta kafa/caj/mineralna popije na miru.

Putem je isao rezime cjelog dana i svega sto sto se dogodilo.

Svi su bili zadovoljni, a na kraju imali smo razloga jer se uradio „lavovski“ dio posla,ciji ce se efekat osjetiti tek kasnije.
Na kraju, jos se taj projekat vrti po YT, i po broju pregleda pored toga sto se „razvodnio“ silnim sheranjem, dokazuje da su raja prepoznala svu muku i trud koji su pratili ovo sve.
A kad neke stvari radis iz ljubavi, radis iz srca. Onda je nemoguce  da to ne prođe neopazeno.

Poslje kafe/caja/mineralne bacili smo krug po gradu, a onda smo se dogovarali ko ce ostati sa nasim gostima.
Ja sam otisao kuci samo da se presvucem, pa sam se vratio zajedno sa ekipom jer se blizilo vrijeme partije u „Labirintu“.
A tamo je tek trebao da pocne dobar dernek i jedan za mene nezaboravan party.
Kako su me sove napale, to cu ipak morati da odlozim za sljedeci dio.


(nastavlja se...)

26.04.2013.

Price stare skole 17.dio - Ko je mc?

Kaze meni danas moj drug Amir "Jarane, ti mene ovim pricama bas bacas u depresiju!"
"Sto bolan?" zacuđeno upitah.
"Ama drug, tek sad vidim kako smo sretni bili"
Nasmijah se ovom iskrenom odgovoru.
I haj poslje par recenica (sreli se na ulici) i obecanje da ce mo "na kafu",raziđosmo se.
Svak svojim putem. Znamo i on i ja da ta kafa nece bit skoro.
Covjek radi ko crnac, ima zenu i dijete, nema vremena za sebe i svoje bliznje, a kamoli za tu famoznu kafu.
Ja nemam ni zene ni dijeteta, ali kako sam ponovo poceo da radim, dijelim "nedostatak vremena" sa vecinom.
Mada je i to suplja kako god okrenes. Ubio nas internet,fejsbuk,twiter i ostala cuda...
Ko da smo hirurzi pa nemamo kad ni da disemo, a kamoli da se sastavimo makar satak na kafi,soku, caju...
Na putu kucu razmisljam o toj njegovoj konsataciji. "Tek vidim kako smo sretni bili". Bas.
On je pripadnik one "stare garde", jedan od one ekipe s vratnika, koji je kao i vecina ostao "podrska", i nije nastavio (iako je mogao) dalje.
Nije svoje znanje podigao na "veci nivo".
A imao je materijala.
Sad on zali za vremenima o kojima se ja slomih kucajuci po ovom blogu.
Dobro, zalim i ja, sto je jedan od razloga za moje kucanje (citaj pisanje) ali kako on to napomenu, tako me baci u razmisljanje.
Nehotice mi je dao temu za nastavak prica, iako ih imam jos tonu koje cekaju da se "sloze" u mojoj glavi, ali vrijeme koje sam spomenuo maloprije, ne da da se sve realizuje na "papiru".

Pored tog zala za proslim vremenima, podsjetio me je na neke stvari koje sam i sam smetnuo s uma, i izgledao mi je prilicno sretan sto je nasao nesto sto sam zaboravio.
Cak i vise nego sretan, sudeci po njegovom izrazu lica.
Poceo me zajebavat da starim i da mi treba "Bilo-bil" il tako nesto, neka tableta za pamcenje, a ja sam se (opet) pozvao na vrijeme koje otezava da ti neke stvari ostanu u glavi.
Ali zna i on, da s obzirom na vremensku distancu, da ja pamtim puno toga.
Konacno se povukao, kada sam mu pomenuo par njegovih "nezgoda" vezanih za partije, a koje je on ocigledno zaboravio, il se pravio da jeste.
Taj isti Amir je bio covjek koji je freestyle imao u "malom prstu".
Momak kojeg sam upoznao ratne 92-e u Hrasnom, kada sam sa ostatkom porodice protjeran s grbavice.
I rijetkim situacijama kada bih poslje preseljenja na staru breku dolazio u hrasno, nekad 94-95, razmjenili bi koju rimu i zajebanciju.
Amir...stara skola.
Ima tome mjesec i nesto jace, kad me je maksuz nazvao da mi kaze koliko mu ove price znace i kako jedva ceka nastavak.
Ostali smo u prici skoro pa sat.
Priznajem, bio sam fakat obradovan cinjenicom da je odusevljen pisanjem, pogotovu sto je i sam dio istorije o kojoj pisem.
Kad on kaze da je dobro, onda mora biti dobro. I sreca moja, pa on nije jedini iz te "stare skole" koji ima isto misljenje.
Uvijek cu prije izabrati prazan list papira i olovku za pisanje, ali posluzit ce i ovaj "list" na ekranu i kursor koji ceka da pocnem.

Dođes kuci gladan,zedan,nikakav...al sretan.
Danas se snimilo nesto i sama ta cinjenica je bila dovoljna da se zaborave sve „muke“ tog dana.
U to vrijeme nije bilo kucnih studija na svakom koraku, a tako se potrefilo da sam uvijek morao prevalit dobar dio puta da snimim nesto.
Npr. do dobrinje,hrasnice, mejtasa...a kad si s grbavice, i u to vrijeme bez auta,bilo je prilicno udaljeno.
Naravno, tad ni kvalitet snimanja nije bio nesto posebno (zavisi od lokacije) ali bila je to jedina opcija bolja od plasticnih mikrofona i carapa preko istih.
A i toga je bilo naravno.
Nekad je cak znao biti bolji zvuk kad se snimio na „plastiku“ nego na jacu opremu,ali to je bilo tako zahvaljujuci ljudima kao sto je Zlaja (Rifle) koji je imao produkciju u malom prstu, a koji je izvlacio maksimum iz lose opreme.
To je bio izuzetak, a sve ostalo je bila patnja, gledajuci na vrijeme koje je iza nas.
A opet, s obzirom kako se prije „snimalo“, o cemu sam pisao na pocetku, ovo je bilo odlicno.
I pored svega toga, nije mi padalo na pamet da odustanem.
Zelja i volja da „zadas krom“ bila je puno jaca od udaljenosti,zeđi,gladi i svih propratnih belaja.
Logikom, kad vec vuces ranac mogao si vazda ubacit neki sendvic i flasu vode/soka u njega, ali bilo je bitno da se u njemu nalazi tona papira i 5-6 hemijskih i flomastera za svaki slucaj.
To je bila obavezna oprema bez koje se nije islo nigdje.

Ni u grad „onako“, ni na partije, ni na snimanja.
Ranac  je vazda bio na leđima bez obzira na situaciju.
Nije se jednom desilo da se rime pisu na licu mjesta uz tek izabran beat.
Koliko ta improvizacija nije valjala u nekim slucajevima, nekim je napravila pravo dobre pjesme i beatove. Tvrdim to, jer sam bio svjedok u bezbroj takvih slucajeva.
Ni nastupi nisu bili bez improvizacije koja je, da budem iskren, bila prije puno bolje iskoristena i odrađena nego u godinama koje su dolazile.
Ne pisem za ovaj danasnji period, jer na partije skoro pa i ne idem.
Ne zbog odluke vec zbog manjka slobodnog vremena, a iskreno sumnjam da bih cuo ono sto zelim ili ono sto sam slusao prije.
Realno takvu tvrdnju samo potkrepljuju danasnji audio i video zapisi koji me ne mogu ubjediti da je to sto slusam/gledam hip hop, a kamoli rap.
Cast izuzetcima, koji samo potvrđuju pravilo.
Cak se „najezim“ kad prave komparacije između prijasnjih izvođaca i sadasnjih.
To je nemoguce. Izvini pasa, ali stavljat mene i ljude meni slicne, sa ljudima koji u pjesmi sastave dva-tri lajna i ostalo im je „eeeee-aaaa-uuuuu“, je uvreda samo takva.
Imam pravo i cinove da odbijem takva poređenja. Zajebi to.
Naziv i titula MC je po meni stvar koja se treba zasluziti.
Sta znaci bit reper danas? Reper je i moj mali rođak od 8 godina.
Prije je fakat to bilo nezamislivo. Da kazes da ti neko pise tekstove (!) bila je sramota za medalju. Ali hajd, pa preko usta prevalit da si reper...i nekako.
Ali MC...Boze sacuvaj. Boze sacuvaj!
Bilo je i prije delegata koji su morali i spred i iza imena staviti MC da bi ljudi imali ideju o cemu prica, jer trake koje je on pravio nisu bile nizasta.

Kad je rijec o snimanju i tu se moglo prepoznati kakve su kvalitete jednog repera.
Snimanje iz 74 kanala!
Normalno je da nekada i sam beat zahtjeva da se to uradi, i nemam nista protiv toga cak naprotiv.!
Ali „sjeckati“ svaku, ama bas svaku pjesmu, nije bilo dobro,
Doci ce nastup brate, sta ces onda? Naravno da je bilo ljudi koji su mogli pokriti to.
Neki uz nadljudske napore i uz dobro „bekanje“, neki su jednostavno bili dobri, ali i to su bili izuzetci koji su se mogli nabrojati na prste jedne ruke.
Sta je sa ostalim?
Dok je snimanja i izbacivanja traka, sve je islo kako treba. Zasto nema pola ljudi koju su „obecavali“, koji su „razvaljivali“? Odgovor je jednostavan i surov.
Dođe dan nastupa uzivo.Tada su se „karijere“ zavrsavale.
U toj jednoj noci pojedinci su se suocavali sa istinom i jednom nepobitnom cinjenicom.
Pratili su ih u stopu, kako sam ja to nazvao, „sinteticki reperi“.
Dođu nesto da snime, maltretiraju te satima, traze savrsenstvo koje, usput, ne postizu.
Konacno zavrse traku, dođu na nastup, razrade gdje ce ko stajat, ko ce kad udahnut zrak i onda samo jedna greska je dovoljna da ih izbaci iz takta.
Puno puta sam to viđao i kod ljudi koji su svoj talenat ubili nebitnim stvarima.
Sta god neko rekao il pomislio, nije mi bilo svejedno gledajuci ih razocarane kako prebrzo odustaju zato sto se neke stvari nisu poklopile onako kako su oni htjeli.

Previse dobrih ( a i losih)  emceeva/repera sam gledao kako kace "mikrofon o klin", zato
sto stvari u određenom trenutku nisu isle kako treba.
Kasnije, nekima od gore spomenutih, frustracije su se manifestovale kroz pisanje kritika, drkanje krca po partijima i pricanjem suplje u koju su samo oni vjerovali, i mozda par budala oko njih.
Ali to je njihov problem koji moraju rjesiti sami. Mozda i jesu, ko zna. Koga briga.

Suprotno tome, upoznao sam dosta ljudi, sto pojedinaca sto grupa, koji, jednostavno nisu imali volje i prevelike zelje da sve sto znaju prenesu na krom, na binu.
Na zalost, veliki broj se nije odlucio da prenese znanje na veci nivo.
Vec sam spomenuo Amira.
Desavalo se da na nekoj kafi ili derneku, bace rime koje su ostavile, ne samo na mene vec i na ostalu raju, jak dojam.
Ali, bez obzira na to neki ljudi, iz ko zna kojih razloga, nisu isli dalje.
Zbog takvih i njima slicnih bilo je uzivanje prevaliti toliki put, ako nista da cujes dobre rime i bacis koju salu.

Najveca zajebancija je bila kad se snimalo kod Dure,kod Pumeta,Riflea...
Snimanje je uvijek islo u drugi plan u tim momentima.
Kod dure je snimanje pjesme „Lolek i Bolek“ bilo nezaboravno.
Tolika pozitivna energija nije mogla da ne utice na nas sve, i ko god poslusa pjesmu sigurno moze osjetiti tu zajebanciju na traci.
Kod svog prvog albuma „Rakovim koracima“, vecinu traka sam odradio kod Pumeta.
Intro je snimio Muha (DC) a ja poslje nisam mogao prici mikrofonu od smjeha,jer je DC imao bas inspiraciju da na intru najavi album sa svojih par lucidnih sala, zbog kojih niko od nas nije mogao da se vrati u ozbilju dovoljno jaku da nastavimo sa snimanjem.
Bar ne za jedno sat.
Dura bi vazda nesto jeo dok bi se snimalo.
Uvijek u rukama neki sendvic, ako ne sendvic onda jabuka,banana..samo nek se jede.
Mlađi brat Edo mu je bio lud za igricama, pa je prvo trebalo njega umoliti da se skloni s kompjutera da bi mi mogli raditi.
Srecom, brat je bio cool, cak je i podrzavao to sto radimo pa nam nikad nije pravio probleme.
Nekad, dok bi Dura pravio novi beat na licu mjesta, pa bi "zapeo" na nekom dijelu, trazeci bolju varijantu, trazeci sta da ubaci, Edo dobacivo "ma nemas ti pojma!".
To bi rezultiralo "bratskom raspravom" koja je znala nekad i da potraje, sto nama nije smetalo jer smo se i tad dobro zabavljali posmatrajuci to sve.
Svaki odlazak na snimanje,  gdje god je to bilo, znacio je automatski i dobru zajebanciju taj dan.
Bez izuzetka, svako snimanje je bila prica za sebe, i bezbroj anegdota koje su se automatski kacile za to.

Svakako smo imali cime ubijati vrijeme između snimanja.
Primjera radi, Pume je vazda imao tonu romana, tako da se moglo skratiti vrijeme dok neko drugi zavrsi svoj dio na traci.
Plus sto se vazda dobre muzike moglo razmjeniti. Spojis vazda dva dobra. Snimi traku i doneses kuci muzike.
Znao se bacit i freestyle, pa se sve to snimit i izbacit onako "sirovo".
Ne bas cesto, ali znalo se desit da se raja zaprica o svemu i svacemu, pa da se ne snimi nista taj dan.
Kad ti tako ekipa dođe, mozes halalit svu hranu i pice koje si imo u frizideru, ako si u tom trenutku sam u kuci.
Pustosenja te moze spasit samo ako su ti starci kuci, tad ne bi niko imao obraza da ti seta okolo i zaviruje u kuhinju,koliko god da je gladan.
Jos ako si imao kakav dobar kauc pored opreme, za sekundu bi se razbacali svi po njemu i unistili ti svaki komfor koji ti je ostao.
To sad zna Phat najbolje :)

Od ove price ogladnih, pa cu se lagano sa stolice premjestiti u kuhinju da vidim sta ima mota, a vi citajte ovo.

Nemoj da đaba pisem. :)

(nastavlja se...)




Stariji postovi

Price stare skole

JohnnyDaMista - Price stare skole

Stariji postovi
Za citanje prijasnjih dijelova na dnu stranice imate opciju "Stariji postovi"

Linkz
Za vise posjetite nasu FB stranicu !
Mozete naci trake,slike sa partija, VIP ulaznice i flayere.

Juniorz Familia 1995 ili Johnny Da Mista




Kontakt
johnnydamista@gmail.com

FB - JohnnyDaMista

Za sva pitanja, prijedloge, bujrum !

JohnnyDaMista - YT Kanal
https://www.youtube.com/channel/UCOBSNpVcR8ptjZbt4O1KIqg

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
15497

Powered by Blogger.ba